VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 153
153 nibus Chroatie et Dalmatie nobilibus collaudantibus" bio samo govornički nakit povelje, sastavljene nadbiskupovim kapelanom Joannesom. Sam kralj, vidi se 1 , nije mnogo držao do stalnosti svoje vlasti; on kaže: „Cum scriptum sit, quod imperia et régna huius mundi in tempore consumentur eo modo, quo fumus in auras evanescit", a čini se, da je i sav njegov položaj izgledao vrlo jadan, jer citira: „seminatur in corruptiotte, surget in incorruptione ; seminatur in ignobilitate, surget in gloria .... qui seminat in lacrymis, in gaudio metet." Protuslovlje u ponašanju biskupa Laurencija moglo bi se rastumačiti valjda time, da se kraljica Jelena iza katastrofe, kojoj je žrtvom bio njen muž, nije htjela više povjeriti kancelaru, koji je stvari tako jalovo vodio, a ovaj, jer mu je vlast bila slast, da je iz manastira izvadio kraljevića, koga je prije, dok je bio prijestolonasljednikom, onamo zatvorio bio. Napadno je, da je nadbiskup Laurencije i na onoj povelji potpisan, u kojoj siromah Stjepan Zvonimira priznaje za „svoga gospodara" 2 , pa sad evo opet 3 i na povelji, gdje se Stjepanova baštinska prava iza Krijesimira vade iz ropotarnice. Cum igitur omnipotens dei pietas me sua dementia, patrum, avum, proavumque solio in regio .... exaltavcrit honore. I u povelji od godine 1089. spominju se predji „salutem anime nostrae, immo patris et matris nostrae", isto tako 4 prilikom neznatne donacije opet se ističe: Et ego Stephanus, dei dementia eiusdem patrui mei (Cresimiri) ir. regno heres". Baš ovo često naglašivanje baštinskog prava Krijesimirovića, prekinutog Zvonimirom svečano uz papinsku sankciju, pokazuje, da se ta njegova prava nisu smatrala za opće priznata. 0 krunidbi toga kralja Stjepana, o vazalskoj prisegi, o tributu, koji je imao davati papi, nemamo nikakovih vijesti; protivno se iz jedne povelje 5 vidi, da je Stjepan od klera dobio novčanu pripomoć. Licet non sine quodam rubore, adnotetur, ut a posteris legi possit, quod scilicet necessitate quadam adactus et ad dictos servos dei auxilii gratia confitgiens, pecierim ab Ulis donum aliquod in servicium nostrum, quod ipsi perquam benigne prestiterunt prebendo plusquam centum solidos aureos, ita tarnen ut digne compensetur. Quod vero huc usque adimplere non potui. Que omnia nota sunt Laurencio venerabili archiepiscopo . . . Koliko je bilo pristaša ove sjene od kralja, koga je po svoj prilici nadbiskup Laurencije stavio na prijestô, o tom nemamo nikakovih daljih vijesti. Toma nespominje Stjepana II.: ali ne spominje ni kraljice Jelene Lijepe; to pako zato, jer mu je stalo do toga, da prikaže Ladislava i Kolomana kao osvajače, koji nemaju tako dobro pravo kao imperialis protosevastos u Mlecima. Gdje li je bila kraljeva udovica, legitimna baštinica papom podijeljene krune? Sta je ona činila, da dodje do svog baštinjenog prava? Zašto ju je Laurencije, kojega je Zvonimir slušao kao dragi sin, ostavio na cjedilu? Rački 1 Rački. Doc 149. 2 Rački. Doc 119. 3 ibid. 149. 4 ibid. pag. 152. 5 ibid. pag. 150.
