VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)
Strana - 145
145 Nagoviještati se može, da je Toma poznavao ili samu povelju ili ovakovu bilješku, pa ju je sasma površno iscrpio i preradio. Moguće je dakle, da je bilješka već prije Tome —- a moguće je, da je i poslije njega iz originalne povelje izvadjena. Možebiti, da ju je Toma poznavao u trogirskoj redakciji, a moguće je i to, da je pisac bilješke, isto kao i spljetski arcidjakon — iz iste povelje crpio, jedan svoju bilješku, a drugi početak svog poglavlja XVII. ; štilistične sličnosti razumljive su u jednom i drugom slučaju. Sve ove konjekture ne mogu riješiti pitanje o starosti ove bilješke, niti se može znati, tko ju je sastavio; jedino je sasvim sigurno, da to nije bio arcidjakon Toma. Privilegij Kolomanov, podijeljen hrvatskim plemenima, ima donekle sličnu sudbinu kao i zlatna bula kralja Andrije. Prem je izvjesno, da je u sedam primjeraka izdana, nije nam nijedan u originalu sačuvan; zlatnu bulu imademo bar u prepisima, dok nam je privilegij dvanaest plemena sačuvan samo u dva raznovrsna izvatka. Ne gledeći na to, što se Rački vara gledom na autenticitet, ili bolje reći, na autorstvo trogirske appendicule, ovaj naš izvrsni historičar, koji si je stekao neumrle zasluge za hrvatsku povjest, krivo prosudjuje njezin sadržaj i veli : „Medju Kolomanom i medju zastupnicima dvanaest plemena sklapa se ugovor, ali sadržina toga ugovora osta zabilježena samo u toliko, koliko se tiče priznanih kraljem povlastica onim plemićem i njihovim rodovom i kojih je glavni smisao — — — —". Apsolutno se ne može baš ničim dokazati, da je osim zabilježene sadržine bilo išta ina predmetom dogovora medju kraljevim zastupnikom Singidunusom i medju hrvatskim plemenima. Rački nastavlja: „Ne budući ovdje našom svrhom razpravljati o položaju, koji je hrvatskomu plemstvu priznan novim kraljem, možemo glede sunarodne sadržine ovoga ugovora iz nastalih dogadjaja samo to izvoditi, da je Koloman priznat kraljem Dalmacije i Hrvatske, i to u koliko je ona skupština, zastupana plemenskimi starješinami i župani, bila izraz hrvatskoga naroda: „synodali et concordi electione"". 2 Ovo shvaćanje, koje se je u šezdesetim godinama, kada se je radilo o novom uredjenju odnošaja medju Ugarskom i Hrvatskom, živo raspravljalo u političkim brošurama, ne može podnijeti objektivne historijske kritike. 3 Moguće je, pače vjerovatno, da su u staroj povelji, koja je bila predložak trogirskoj bilješci, bile riječi: „pacta ordinäre", ali da se zato ne može govoriti o medjunarodnom ugovoru, već samo o prethodnom dogovoru, to nam dokazuju druge slične povelje, u kojima se dijele slični privilegiji sličnim riječima, a da ne može biti ni govora o kakovom državopravnom, a još manje o kakovom internacionalnom ugovoru. Primjerice u gore spomenutom privilegiju Bele II!., podijeljenu comesu Bartholomaeusu god. 1193., pravnomu nasljedniku jednog od dvanaest hrvatskih plemena, čitamo slijedeće: 1 Rad XXX p. 133. 2 Rački i u Radu XIX p. 81 govori o internacionalnom ugovoru izmedju Hrvata i Kolomana. 3 Quaternik : Das historisch diplom. Verhältniss des Königreiches Croatien zu der ungar. S. Stephanskrone Agram. 1861. L. v. Szalay Zur ungar-croatischen Frage. PestLeipzig. 1863. 10