VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 133

133 XVII. dolazi naknadna bilješka trogirskoga rukopisa, kao posebno poglavlje XVIII. pod naslovom „qualiter 'et cum quo pacto . . . .". Ovaj rukopis nema vrijednosti baš kao ni prepis D. Rendića iz g. 1747, koji se čuva u spljetskome muzeju. Samo treba spomenuti to, da je u Rendićevom codexu trogirska naknadna bilješka sasvim ispuštena, dok je u zagrebačkom akademičkom rukopisu uvrštena u tekst. U Rendićevu rukopisu izostavljene su medju ostalima i riječi: Censebatur enim Dalmatia cum Croatia una provincia. U Dr. Fabera ima Ms. historié salonitane iz XVII. ili početka XVIII. vijeka, u kojemu takodjer nema trogirske naknadne bilješke. Rački spominje ona tri codexa, za koje Farlati I, 404. III, 282. kaže, da su u arkivu propagande, u arkivu Georgiaca kod S. Hieronima i u knjižnici kardinala Barberini-a u Rimu. Primjetit ćemo, da je codex arkiva propagande i u knjižnici Barberini historia salonitana maior, dakle, da je kompilacija iz XVI. vijeka, koja po Farlati-u potiče od Vallerija a Ponta ili Ferdinanda Ughella, po Faberu pako potiče od Dalmatinca Peniusa (Pegni).

1 Rački je Barberinski codex točno opisao

2

; uvršten je u Barberinsku knjižnicu pod br. 3481- pag. 109—157. i počinje riječima: Incipit historia salonitanorum pontiflcum Thomae archidiaconi Spalatensis. Ovaj rukopis nije razdijeljen u poglavlja. Razlikuje se od Historije Salonitane minor time, da su iz nje ispuštena poglavlja I., IV., IX., XIII

—XIV., XXIV.—LI., ali su za to uvrštene isprave, koje se tiču povijesti crkve solinske, imenice akta sinoda Salonskoga pod nadbiskupom Honorijem; dva pisma pape Ivana X. biskupu Spljetskomu; jedno pismo Tomislavu, hrvatskomu kralju i Mihajlu županu humskomu; zatim akta spljetskoga koncila; zatim pismo pape Ivana X. rečenomu biskupu; pismo Leona VI. Forminu Zadarskomu, Grguru od None i drugim dalmatinskim biskupima. Nastavak historije salonitane maior odgovara tekstu Historije minor, samo što su promijenjeni podaci o smrti Zvonimirovoj i o tom, kako je Ladislav stekao Hrvatsku, ovo posljednje po versiji Turoczovoj. Na koncu dodan je jošte krivotvoren epitaphium kralja Zvonimira, isprava Gejze II. iz god. 1143., jedna od pape Vrbana III. iz god. 1185., te akat provincialne sinode spljetske iz god. 1185. Vele, da je exemplar Historije maior Propagande, kojim se je Farlati služio, još bogatiji bio, da je sezao do god. 1512. Farlati misli pače, da je bilo i više listova. Lučić, koji je općio s prvom kritičkom školom svoga vremena, sa Bollandistima, prije svega pako s njihovom najznatnijom glavom, Sollerijem, koga Lučić u svome djelu spominje i hvali, prisvojio je njihov način kritike, te zabacio u džuture sve dodatke k historiji minor: ea omnia ficta et supposita censui. Farlati brani dodatke, a Rački kuša da razluči

3 pravo i krivo, te drži pravima one dokumente, koje se tiču borbe oko crkvenoga jezika, jer da je ta borba zbilja trajala u X. i XI. vijeku. Meni se upravo te isprave čine sumnjive. Dr. Faber opaža uz rimske codexe, da je historija salonitana maior u Propagandi vjerovatno najstarija. U njoj se oponašaju neka slova, iz kojih se 1 O Pegni — u „Annuarium dalmaticum". I. sv. 2 Književnik I. pag. 387. 3 Književnik I. pag. 387.