VJESTNIK 1. (ZAGREB, 1899.)

SADRŽAJ - II Svaštice - Brusina Spiridijon: Ilirski ražanj, izumrla ptica naše faune

278 „Prosvjeti" od 15. rujna t. g. uz sliku obširno pisao o ovom veoma zanimivom izumrlom ilirskom ražnja, te liepo moli svakoga, koji se bavi proučavanjem knjiga one dobe, napose naših rukopisa i listina, da bi imao dobrotu javiti makar koju viest, koja bi može biti spomenula Phalacrocorax-a, Corvns sylvaticus ili ,,Waldrapp-a". 5. Br usina. <$> KNJIŽEVNOST. Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium. Vol. VI. Acta croatica. Hrvatski spomenici. Sveska I. (od godine 1100—1499.). Zbirku j. Kukuljevića i R Lopašića popunio i za tisak priredio dr. Djuro Surmin. Na sviet izdala jugoslav. akademija znanosti i umjetnosti. U Zagrebu 1898. 8° str. X. -f- 500. Na izdavanje tog znamenitog djela spremala se je akademija već mnogo godina, jer su historici hrvatski osjećali veliku potrebu njegovu. Ako i ne sadržaju „Acta croatica" javno-pravnih važnih listina, to opet ima u njima dragocjenog materijala za izučavanje privatnog života i privatnog prava hrvatskog naroda od 12. do 18. vieka. U tim spomenicima sačuvali su nam se ne samo podatci za političku i kulturnu povjest hrvatsku rečenih viekova, već nam u njima leži i povjest jezika hrvatskoga. Koliko su oni dakle važni za povjestnika hrvatskog, toliko su važni i za filologe i literarne historike hrvatske. Stoga je donjekle opravdano, što je akademija uredjenje tih akata povjerila filologu. Nu dobro bi bilo svakako učinjeno, da se je tog posla latio koji stariji prokušani već član akademije, jer mlad čovjek, makar kako bio savjestan i radin, makar poznavao točno sve note znanstvene teorije, ipak nije kadar ničim nadoknaditi pomanjkanje prakse, koja te tekar mnogogodišnjom neprestanom vježbom stiče. Za uredjivanje akata nuždno je povrh pomišljane prakse još nješto : nuždno je historijsko znanje. Bez toga će i najbolji filolog pogriešiti. Akademija je naime želila akte učiniti pristupnima i razumljivima što širjem krugu obćinstva. Stoga je odlučila glagolicu, kojom su hrvatski spomenici pisani, pretočiti u ćirilicu i jezik učiniti što sličniji današnjemu. Poznata je ali stvar, da u glagolici nema velikih pismena. Tu treba dakle pogoditi po smislu i uz pomoć historijskog znanja, koja su vlastita imena, a koja nisu. Da to nije baš tako lako, kako bi se komu moglo činiti, neka dokaže ovaj primjer. U Kukuljeviću na str. 79 pod brojem LX. piše ovako (slova su tamo glagolska): „mi tomaš boiničišć . . . . i . . ivan martin

ušev'šć .... i paval berislav'šć z v'rh rike, sudci rotni plemenitih h'rvat stola tninskoga . . . ." G. Surmin, kao filolog nevjcšt geografiji i historiji, nije se ni brinuo za to, koje bi to mjesto moglo biti u rieči z v'rh rike. On je to liepo filoložki protumačio, da je to zv'rh t. j, povrh ili iznad, te je napisao zv'rh Rike. Gdje se pako ta „Rika" nalazi, o tom nije nastojao g. Surmin da sazna, premda mu je posve moguće bilo bez velikog truda saznati. Kad se naime spominje, da su to „sudci rotni plemenitih Hrvat stola tninskoga" (t. j. kninskoga), onda možemo lako zaključiti, da moraju sva ta tri mjesta: Plavno, Bogočin i mjesto u riječi z v'rh rike biti u blizini grada Knina. I u istinu, da je g. Surmin uzeo Klaićev „Atlas za povjestnicu hrvatsku", bio bi na karti 4. našao zabilježeno u blizini Knina : Plavno na sjeveru, a na jugu Vrhrika, mjesto koje se je tako zvalo u cielom srednjem i u početku novoga vieka, a koje se danas zove Vrlika. Kad bi bio g. Surmin vidio to ime, bio bi se odmah sjetio, da ono z v'rh rike znači iz Vrhrike (t. j. iz Vrlike) a nipošto zv'rh t. j. iznad Rike. Radi te pogrieške izpusteno je to mjesto u obće i u