VJESTNIK 1. (ZAGREB, 1899.)
Strana - 137
137 kralja, Belus, kojemu od god. 1158. nema spomena u javnim izprav ama > opet izilazi na poprište, te postaje banom u Hrvatskoj. 0 njegovu banovanju god. 1163. imademo ovaj podatak. Biskupi zagrebački držali su još od kralja Ladislava I. i Bele Sliepoga šumu Dubravu. Ali za vladanja Gejzina oteše je njima župan Nikola i neki službenici šimežkoga grada. Medjutim sada (g. 1163.) ustade biskup zagrebački Bernard, te pozove župana Nikolu na sud pred bana Belusa. Taj dosudi šumu Dubravu staromu vlastniku, te mu dade i pristava, sina Petrova, da ga uvede u njegovu starinu. Sud Belusa bana potvrdi posije sam kralj Stjepan V. u Ostrogonu, te izdade biskupu privilegij „coram principibus regni . . . Belo bano, eiusdem cause iudice, Thoma palatino comité, . . . Boricio bano . . Dakle uz bana Belusa bio je tada već i poseban palatin Toma za Ugarsku, a spominje se još jedan ban Borić, valjda bosanski ban istoga imena. Posije god. 1163., nakon što se je Gejzin sin Stjepan IV. vratio na priestolje, nema više traga Belusu u javnom životu Ugarske i Hrvatske. No zato se ipak u potonjim spomenicima sjećaju na nekadanje banovanje njegovo, kao i na pojedina djela njegova, izvršena u hrvatskom kraljevstvu. Namah god. 1164., čim Belusa nestaje s javnoga poprišta, a u Hrvatskoj banuje Ampudin ili Ompudin, vodi predstojnica opatičkoga samostana sv. Tome kod Belgrada na moru, po imenu Bona, pred spljetskim nadbiskupom Petrom parnicu proti Glamočanima poradi neke zemlje u Mokranima izpod brda Tinja. Bona govori pred nadbiskupom ovako : „Ab antiquo tempore illam terram (in Mocrani) possidemus, et ante Albeusum, qui tune temporis in loco bani erat, rationem una nobiscum habuimus, et predictus Albeus, visa ratione, pristoldum nobis Bogdanizum dédit . . .". 2 Jamačno spada to, što ovdje opatica Bona pripovjeda, u prvo vrieme banovanja Belusova, a potvrdjuje, da je Belus banovao u Hrvatskoj, a ne u Erdelju, kako to neki ugarski historičari bez razloga tvrde. 3 Još je zanimljivo, kako se Belus u pomenutoj izpravi zove pokunjenim imenom Albeus ili Albeusus. Cinnamus kaže, da je ban Belus umro u Ugarskoj. Kada je umro i gdje, toga ne znamo; ali svakako je umro prije godine 1198. Još za života svoga bijaše utemeljio zadužbinu, koja je posije kroz stoljeća spominjala ime njegovo. Sagradio je naime u današnjem Banoštoru na Dunavu samostan sv. Stjepana prvomučenika, te ga obilato obskrbio svačim, tako da je u njemu moglo živjeti do trideset samostanaca. ' 1 Tkalčić I., Monumenta historica episeopatus Zagrabiensis. Vol. I. pag. 2. i 3. 2 Kukuljević, Codex diplom. II. 67—68. 3 Fessier, Geschichte der Ungarn, Band II., p. 70.
