VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 115

DR. A. DABINOVIĆ: SLAVONSKI SABOR 1273. 115 pogođenog svieta. Kralj je zemlju smatrao kao svoj patrimonij, seljake u njoj kao svoje podložnike, koji su mu dugovali stanoviti prinos, jer ih je on bio uzeo pod svoju zaštitu. Da je kralj razpolagao zemljom kao svojom privatnom imovinom, kao što su to činili Ladislav Sveti i Koloman, nikad ne bi bilo povoda za osnivanje posebne organizacije, koja je imala kao svrhu obranu staležkih interesa slavonskih velikih posjednika. Stvar je međutim krenula radi potreba kraljeve riznice drugim pravcem. Najprije je kralj založio svoje prihode ili ih ustupio zakupnicima. Zatim je prešao na to, da za smanjivanje svojih vojničkih troškova poklanja neke površine slavonske zemlje, koje su prešle u privatne ruke, i s time su pod sve intenzivnijom obradbom postigle prilično visoke prihode, tako visoke, da je sam kralj Bela III. (IV.) postao surevnjiv, i pokušao, da po tim prihodima mjeri kraljevu blagodat prema zaslugama onih, koji su tu blagodat bili postigli. Težnja kralja Bele, da iznađe razmjer između zasluge i nagrade, između onoga, što je kralj poklonio donatarima i onoga što su donatari na uzvrat obećali kralju, morala je dovesti do konflikta između nosioca krune i donatara. Taj se konflikt pooštrio u vrieme nesuglasica između Bele i sina mu Stjepana i doveo na svršetku, poslije smrti Stjepana V., do zauzimanja odlučnijeg stava sa strane slavonskih donatara. Kad bolje gledamo na razvitak događaja, nije nam težko razabrati, da nije nikada prije 20. travnja 1273. bilo iste mogućnosti za iznašanje traženja slavonskih donatara i pripadnika nižeg plemstva. Nikad prije toga dana nisu donatari bili došli do zaključka, da moraju raditi sporazumno s pripadnicima nižeg plemstva, ako su htjeli, da izstupaju s dovoljnom jačinom prema još nedoraslom nosiocu krune. Poznata je naime stvar, da je Bela izdavao svoje odredbe posve nezavisno od svojih velikaša, i da su to isto činili Bela Mladi i sam kralj Stjepan, koji se tečajem svoje kratke vladavine pokazao kao dosta samovoljan gospodin. Stvar se čini vjerojatnom, kad zagledamo u izprave iz ranijih godina. Tu se vode razprave o spornim posjedima pred zagrebačkim županom, tako oko zemlje Psarja između biskupa Timoteja i modruškog kneza Abrama (Abram comitem de Moroucha: Kukuljević, Regesta documentorum saeculi XIII. str. 302), odnosno jobagiona tvrđave Glavnice. Jamačno je tu bio na okupu veći zbor, ali nikako »congregatio totius regni Sclavoniae« (Kukuljević, Regesta 324). Pače se pod vladavinom Stjepana V. pojavljuju u velikom broju molioci, koji traže da im kralj potvrdi povelje, izdane im od Bele III. (IV.) ili od Bele Mlađega. To naslućuje svakako na neodržavanje sabora, jer su se u saboru redovito potvrđivale odredbe ranijega kralja. Što se tiče jobagiona zagrebačke tvrđave, njihov je položaj potvrđen od kralja, nakon što su ranije bili postigli povelju bana Joahima Pektara. (Kukuljević, Regesta str. 311). Sve ove pojedinosti kao da izključuju zasjedanje slavonskog sabora prije 20. travnja 1273. Pitanje, koje se nameće, jest, zašto se sabor sastao baš u tom trenutku. Poziv za sabor je potekao, kao što vidimo iz teksta samog zapinsika, od bana Mafijaša Čak-Trenčinskog. Težnja je sabora, da stane na put lakoumnim obtužbama. Naime, brojni zaključci određuju, da tužitelj mora biti globljen ili kažnjen, ako mu ne pođe za rukom dokazati svoje tvrdnje (točke 4: si quis pristaldo con-