VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 112

112 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA težnjama njegovih protivnika. Slavonski sabor je imao da bude političko oruđe Pektarove stranke. Kad .gledamo s toga stajališta na njegove odluke, ne će nam biti težko, da dadnemo pravo značenje odlukama prihvaćenim u Zagrebu dana 20. travnja 1273. Zaključci toga prvog slavonskog sabora su nam sačuvani u priepisu čazmanskog kaptola, iz god. 1350., koji se nalazi u zbirci povlastica Državnog arhiva u Zagrebu pod brojem 3. Tekst je bio dobro poznat i Krčeliću, koji ga navodi u svojim Notitiae praeliminares na str. 201.— 202. Osim toga su objelodanjeni u zbirkama: Kukuljević, Jura regni II, 3—5, Kukuljević, Regesta Nr. 1098 i Smičiklas, Codex VI, 25—28. Matijaš, ban ciele Slavonije, kako stoji u uvodu saborskih zaključaka, objavljuje sve, što su tražili u svojim uputama (in scriptis exhibuissent) plemići i tvrdavni jobagioni kraljevine Slavonije. Običaj pismenog izražavanja molbi i žalbi uveden je već god. 1235. od Bele III. (IV.), koji je izjavio, da se ne može osvrnuti na ustmeno donesene predstavke. Saborski zaključci sadržani su u 32 točke. Sudeći po načinu, kako su dovedene do izraza, čini se, kao da pri prihvaćanju njihovu nije bilo razprava, nego da je ban najpripravnije primio do znanja njihovu sadržinu. Pojedini zaključci sadržavaju po svoj prilici obtužbe, koje su bile ili ovom prilikom ili ranije podignute protiv nasilja porodice Babonića, te se odnose na neke slučajeve, koji nam nisu pobliže poznati, ali suvremenicima svakako pristupačne. Prva točka zabranjuje stranci u parnici, da se posluži svjedočanstvom pristava, koji bi mu bio u svojti po krvi ili po ženi, ili bi bio njegov podređenik, ili njemu svećenik u dotičnoj župi. Ako netko bude pozvan, stoji u 2. točki, da dođe pred bana, neka mu se poziv izruči bar 15 dana ranije. Ako pak ima pristupiti pred banski sud, neka mu se odredi rok bar 8 dana ranije. Tko ne bi pristupio, kad je pozvan, neka plati prvi put 40 denara globe, a drugi put onoliko, koliko odredi običaj (consueta iudicia regni solventur). Na prvom ročištu bio je tužitelj dužan, da iznese tužbu i sve dokaze za nju. U slučaju tužbe zbog posjeda, krade, otimačine, nasilja, ubojstva ili nevjere imala je odgovoriti za tuženoga njegova nepokretna imovina. Tuženi je u tom slučaju mogao tražiti sedam puta odgodu (responsio peremptoria usque ad septimum terminum debeat prorogari), da se odkupi. Ako se tuženi nije javio pred sudom ni osmoga roka, neka sud javno oglasi, da se tuženi s mjesta podredi sudu, i neka dokaže, zašto je do toga vremena izostao. Ako ni taj poziv ne koristi, mogao je sud ovlastiti tužitelja, neka se bez daljega dade uvesti u posjed spornoga predmeta i sporne nepokretnine zato, što mu se zbog učinjene nepravde duguje zadovoljština. To ovlaštenje je imalo biti izdano putem sudskog oglasa (in literis iudicis declarati). Ako se netko protivio pristavu i tvrdio, da on to nije, a nije to mogao po zakonu dokazati, imao je platiti globu od jedne marke srebra. Ako bi tukao pristava ili kaptolskog izaslanika (hominem capituli) na mjesto svjedoka, kazna je imala iznositi deset maraka srebra. Istu je globu dugovao i onaj, koji bi bez dokaza tvrdio, da su ili sudska ili kaptolska izprava krivotvorene, Ako je pak netko u tužbi zbog novca osuđen da plati, a ne bi svoj dug podmirio sudu ili tužitelju do drugog