VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 106

106 VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA podređenik novog gospodara, kraljeva donatara. Na takav način su Šubići dobili bribirsku župu, a krčki knezovi župe Modruš i Vinodol. (Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347 str. 21; Smičiklas Codex II, 262 i IV, 144 i 442-444, izporedi Šišićevo razlaganje u Priručniku I, 509-512). U Slavoniji je uvađanje donatarnog sustava imalo posebno značenje. Slavonija je kao zemlja pokorena činila kraljev patrimonij. Kralj je tu vršio svoju patrimonialnu vlast putem svojih podložnika, pa bili oni rođeni Mađari ili ratnici iz susjednih njemačkih krajeva. Ovi su kraljevi podložnici preuzeli vršenje stanovite vojničke zadaće. Kao nagradu za to dobivali su neke prihode iz kraljevskih zemalja. Za to, da se podređeni narod drži u strahu, služili su jobagioni, priključeni pojedinim tvrđavama (castra), koji su dobivali prihode iz zemalja oko tvrđave. Šišić, koji se u svojem priručniku obsežno bavi pitanjem Slavonije, kao da nije posve na čistu o njezinu pravom položaju (Šišićev Priručnik I, 524 i d.). I Klaić je držao, da su Mađari Slavoniju i dalje smatrali sastavnim dielom hrvatskog kraljevstva i da je pojam i teritorij Slavonije već sadržan u naslovu »Dalmatia et Croatia«. No, Slavonija je plaćala kunovinu, dok Hrvatska taj porez nije plaćala. K tome su slavonske zemlje podieljene brojnim mađarskim plemićima, koji su bili kraljevi donatari. U slavonskim izpravama se ne spominje sud s rotnim plemićima, kao što je postojao u krajevima južno od planine Gvozda. U Slavoniji opet nema traga o »hrvatskoj vojsci« s točno određenim brojem kao u Hrvatskoj. Zato se Slavonije nije ni moglo ticati ono, što se u trogirskoj apendikuli kaže o dvanaest hrvatskih plemena. Pacta conventa su naime vriedila izključivo za ono dvanaest plemena, i ni za koga drugoga. K tome dolazi, da je prilikom sklapanja sporazuma s Hrvatima služio Kolomanu kao posrednik zagrebački biskup Sigindin, »koji bješe kralju Kolomanu mio« (Šišićev Priručnik I, 525). S druge je strane poznato, da je Zlatna bula vriedila za Slavoniju, ali ne za Hrvatsku. A baš se za taj osnovni zakon Ugarske moglo tvrditi, da je izdan u prvom redu po traženju ugarskih velikaša. Sve ono, što su Hrvati ponosno nazivali svojim slobodama i zakonima (leges ac libertates, ča je pravdi i zakonu hrvatskom), izjava Bele III, (IV) Lapčanima da ostaju »in eodem statu et libertate sicut hactenus steterunt« (Smičiklas Codex V, 266—267) i izjava bana Pavla Šubića od 7. travnja 1299, o tome, da se nalaze »in libera modalitate seu libertate nobilium Chroatorum« (Smičiklas Codex VII, 334) ne odnosi se i ne može se odnositi na Slavoniju. Kad je dakle Bela II. (III.) naveo, da se u njegovu kraljevstvu nalaze Ugarska s jedne strane, Dalmacija i Rama s druge, nije on pod nazivom Hrvatske zamišljao i Slavoniju, nego je tek posebno naveo, da dobiva od hercega Slavonije (de duce Sclavonic) per annum X mille marcas (Smičiklas Codex II, 133—134). Položaj Slavonije kao pokorene zemlje i kao kraljev patrimonij mogao se je međutim očuvati samo do trenutka, dok je zbilja bila kraljeva svojina (da se ona smatrala takovom, vidi se po Ladislavovoj izreci: quia Sclavoniam iam fere totam acquisivi). Tek kad je ona to po-