VJESNIK 11. (ZAGREB, 1945.)

Strana - 96

VIESTNIK HRVATSKOG DRŽAVNOG ARHIVA u svezi s nekim mnogobožačkim obredom. Predmet tih zborovanja bio je naime, skoro uviek suđenje, a svako je suđenje značilo u ono odmaklo vrieme vršenje jednog čina zadovoljenja prema razgnjevljenim božanstvima. Tek u kasnije vrieme pošlo je za rukom crkvi, da za suzbijanje mnogobožstva uzme sve više učešća u zborovanjima lokalnog značaja. Crkveni se sastanci održavaju onda uporedo sa svjetovnim, kao što pokazuje najranije primjer vizigotske Španije, gdje su takvi uporedni, kasnije mješoviti zborovi, bili prešli sve više u običaj. Tom se prilikom često najprije odlučivalo o crkvenim stvarima, a tek iza toga je otvoren pristup množtvu pripadnika vladajuće kaste, koji bi sada zajedno s crkvenim ljudima razpravljali o državnim poslovima. Takvu sliku nam pružaju splitski sabori god. 925., 928., 1050., 1059. i 1076., kako su zabilježeni u Šišićevu Priručniku (I., 210 i d., odnosno 232 i d.). Pitanje je dopušteno, kakva je bila u tim prilikama kraljeva uloga. Bez sumnje je trebao za svaku odluku njegov pristanak. Prije nego bi dao svoju izjavu, nema sumnje, da se kralj sporazumievao sa svojim pouzdanicima. Ali je ovo pitanje više praktične, nego li formalne prirode. Kad je kralj imao izgleda, da će njegove odluke biti izvršene bez učestvovanja i pristajanja zbora, nije on zbor sazivao, nego je naprosto izdavao svoje odluke i nalagao njihovo izvršenje. Kad je to izvršenje bilo moguće samo s pristankom lokalnih vlasti, nalagao je sam oprez, da se taj pristanak predhodno postizava. Zato se ne može reći, da je vladareva odredba bezuvjetno predpostavljala suglasnost svih zanimanika. Ona je bila punovažna i bez saslušanja užeg savjeta, pa i onda, kad je bila u protivuriečju s odlukama šireg zbora ili uobće narodne skupštine. Ali je težko zamisliti, da je vladar tako jak bio, da bi proveo svoju volju i protiv savjeta, ili nahođenja, odnosno svečano izjavljenog zaključka velikog zbora. Tu nisu naime vriedila čvrsta pravila, nego važni politički i socialni činioci, a od tih je u glavnom zavisilo, da li će u pojedinom slučaju vladareva odluka doći do primjene bez daljega,, ili će, naprotiv, trebati za nju suglasnosti užeg savjeta, užeg ili šireg narodnog zbora. U Hrvatskoj se je tražila prilikom takvog šireg zborovanja jednoglasnost prisutnih. Ta se nije međutim mogla postići odmah s prvog početka, nego je za to trebalo pregovaranja i navaljivanja. Za takve postupke znaju u obilatoj mjeri ugarske i poljske županijske skupštine i državni sabori Poljske, Ugarske ili Ugarske s Hrvatskom. Zbor bi se nakon dužeg, kadkada burnog viećanja, priključio onoj odluci, koju je prihvatio zdraviji i jači dio njegovih učestnika (pars sanior et potior). To su bili očito ljudi, koji su radi svojeg družtvenog i političkog utjecaja mogli postići poslušnost svojim odlukama, pa makar se s njima ne slagala znatna manjina saborskih učestnika. Na takav način je svako zasiedanje zabilježeno prihvaćanjem jednog zaključka obaveznog za sve prisutne. Obaveznost se je oslanjala na jednodušnost, a jednodušnost se je postizavala s time, što je pretežni dio saborskih učestnika znao postignuti svoju »pretežnost« i s time, što su protivnici silom dovedeni do to,ga, da napuste svoje protivno stajalište. Kadkada je suglasnost postignuta putem moralnog pritiska s pozivom na plemensku sviest i na potrebu očuvanja jedinstva plemenske