VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)
Strana - 21
Velikoga, a kasnije tamo i amo po Francuskoj i Njemačkoj ponajviše pod uplivom predašnjih diploma a i u spoju s drugim formulama. Nalazi se u toskanskim kartama opet u doba Karla Velikoga ali uz invokaciju: In nomine sanctae et individuae trinitatis. U proširenom obliku može glasiti: In nomine Domini Dei omnipotentis Patris et Filii et Spiritus sancti. 30 Dok Sufflay odlučno ne kaže, da li je ova invokacija došla k nama iz Bizanta ili sa Zapada 31 , Barada drži, da je došla sa Zapada, jer mu Trpimirova isprava ima u glavnom oblik lombardo-tuscijske karte (str. 22). Ne smije se zaboraviti, da na području lombarđo-tuscijskom upotreba ove invokacije nije bila tako općenita, da bi se mogla bogzna koliko širiti izvan njega. Da li je ova invokacija došla sa Zapada ili iz Bizanta, za karakter hrvatskih kneževskih isprava nije odlučujući moment. U prijepisu Trpimirove isprave g. 1568. ime kneza u njegovoj intitulaciji napisano je Aprimirus. Dobra je Baradina kombinacija, da je prepisivač vjerojatno imao pred sobom neki prijepis, napisan beneventanskim pismom, u kome su a i t vrlo slični pa se, kod prepisivanja, mogu lako zamijeniti (str. 23—24). Ali zašto imamo u istom prijepisu Tripimiro u kneževskom potpisu i Terpimiro u Mutimirovoj ispravi? Nije li tu po srijedi nepažnja pisara u sva tri slučaja? Volo na početku peticije u Trpimirovoj ispravi Baradi je »vrlo interesantan pravno-diplomatički izraz, koji pokazuje stav supremacije splitskog nadbiskupa prema Trpimiru, što je razumljivo jedino u slučaju, ako je Trpimir bio crkveno istomu podložan« (str. 29). Do ovakovog tumačenja Barada dolazi koliko ja vidim, po tome, što prekida vezu između ovog mjesta i predidućeg. Zašto ovo mjesto ne bi glasilo: »Hac de re ei diximus: »Hilari animo damus quod vis et non denegamus caritati vestre.« Zašto da ne bude quod vis kako je u prijepisu g. 1568. i zašto denegamus da ne bude prezent kao i damus? Ako se mjesto Baradina prijevoda »Vesela srca dajemo sve i nećemo uskratiti Vašoj uslužnosti« prevedemo skoro doslovno: »Vesela srca dajemo Što hoćeš i ne uskraćujemo Vašoj dobrohot30 Paoli, Programma III., str. 112; W. Erben, Die Kaiser- und Königsurkunden des Mittelalters in Deutschland, Frankreich und Italien. U Below-Meinecke, Handbuch der Mittelalterlichen und Neueren Geschichte. Abteilung IV.: Hilfswissenschaften und Altertümer. Urkundenlehre I. Teil. München-Berlin 1907,. str. 306—307; R. Thommen, Urkundenlehre. U A. Meister, Grundriss der Geschichtwissenschaft zur Einführung in das Studium der deutschen Geschichte des Mittelalters und der Neuzeit. Band I., Abteilung 2. 2° Lad. Leipzig-Berlin 1913., str. 25. 31 Die dalmatinische Privaturkunde str. 47—49,
