VIESTNIK 9-10. (ZAGREB, 1941.)

Strana - 9

mogućnosti prosuđivanja i javnih od prilike onako, kako diplomatičko izučavanje sredovječnih isprava utire put, koji vodi do antiknih. S toga sam gledišta promotrio hrvatske javne isprave ü svojim »Diplomatičko-paleografskim studijama«. Njihov je prvi dio namijenjen diplomama knezova Trpimira i Mutimira, dok su u drugim obrađene isprave kraljeva Petra 'Krešimira, Dimitrija Zvonimira i Stjepana II.

7 U vezi s ispravama Stjepana II. rekao sam ovo: »Tradicija skoro svih tih (kneževskih i kraljevskih) isprava vrlo je nepovoljna a uz to za diplomatičku razmatranje nemamo na raspolaganju skoro ništa drugo osim njih samih. Stoga nam se nameće dužnost, da razmatranje pitanja o ispravama ovoga vremena udesimo u što užoj vezi s kriterijima, kojima raspolaže moderna, da ne rečem suvremena diplomatička nauka, da se ne zadržavamo samo kod protokola i ostalih nutarnjih i vanjskih oznaka isprava, nego da vodimo računa i o njihovim dispozitivnim dijelovima. Koja je prava bit dokumentiranog pravnog djela, može u diplomatičkom razmatranju da dođe na drugo mjesto a prvo da joj sačuvamo u pravnoj povijesti. Ali kako se pravno djelo odrazuje u ispravama, kako ga same isprave rješavaju, ostaje u prvom redu predmet diplomatičkog razmatranja. U našem slučaju to pitanje ima kud i kamo više značenja nego u drugima«. Prema ovome, što je do sada rečeno, razmatranje mnogobrojnih a često i vrlo zapletenih pitanja o kneževskim, a i ostalim najstarijim hrvatskim ispravama od Račkoga pa do danas, kretalo se više ili manje onim smjerovima, koji su se javili u diplomatičkoj nauci od sedamdesetih godina pa sve do danas. Nije dakle točna Baradina primjedba, da »su se Lucius, Farlati, Rački, Kukuljević a pogotovu Šišić i Sufflay osvrtali na njihovu diplomatičku stranu (kneževskih isprava) jedino u koliko im je to bilo potrebno radi povijesnih podataka« (Dvije naše vladarske isprave str.l). Lucius i Farlati su prvi predali znanosti hrvatske kneževske isprave; u njihovim djelima imadu ono mjesto, koje isprave redovito imadu u starijim djelima o povijesti države i crkve. Kukuljevićeva »Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae« i »Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae« su zbirke izvora hrvatske povijesti svog vremena. U njima obje kneževske pa i ostale javne i privatne isprave imadu ono isto značenje, koje i svako drugo pisano svjedočanstvo, 7 Vjesnik.državnog arhiva I. (1925.) str. 24—45; II. (1926.) str. 145—156; III. (1928.) str. 173—189. i VII. (1938,) str. 1—8.