VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 91
91 75. veli se njemački da su Hrvati prvi od sviju podanika austrijskih g. 1712. prihvatili pragmatičku sankciju. Ove se knjige upotrebljavalo sve do 1830. god. Jedan od najznamenitijih statistika, spominje Pliverić u djelu »Hrvatskougarsko državno pravo« bio je svakako Matija Böhl. Napisao je »Compendium regnorum Croatiae, Dalmatiae geograficum« na latinskom jeziku, te je služila također kao školska knjiga. Ovdje na str. 13. piše da su staleži Hrvatske i Slavonije: »jam anno 1712. — »adeoque primi inter ceteros« — prvi među austrijskim podanicima prihvatili žensku lozu habsburške kuće. Deak u knjižici: Denkschrift über das Verhältniss zwischen Ungarn und Kroatien« piše: »Sie hatten immer ihren eigenen Landtag, dessen Wirkungskreis von grösserer oder geringerer Ausdehnung war, und der sogar manchmal die wichtigsten staatsrechtlichen Fragen massgebend entschied. Diess geschah bei gelegenheit der im Jahre 1527. erfolgten Wahl Ferdinands L, vorzüglich aber bei der separat erklärten Annahme der pragmatischen Sanktion ihm Jahre 1712.« 53 ) Ne samo na na ovom mjestu, Deak je i drugdje priznao da je kraljevina Hrvatska mogla samostalno postupati u svom izbornom pravu. On je 4. lipnja 1861. god. u saboru opet govorio o pragmatičkoj sankciji i rekao: »Važno je to što su se već godinu dana prije toga nego je Karlo III. tu takozvanu pragmatičku sankciju proglasio pred svojim tajnim vijećem, u Zagrebu sakupili hrvatski staleži na poziv bana Ivana Palffya i zagrebačkog biskupa Emerika Esztrhazya zato da prenesu nasljedno pravo hrvatsko na žensku lozu i zahtijevali neka nasljedno pravo pripada iz habsburške kuće onomu, koji bude imao Austriju, Štajersku, Korušku i Kranjsku. Važno je ovdje još i to što Hrvati nisu zahtjevali nerazdruživost čitave monarhije, niti nerazdruživost zemalja ugarske krune. Odluka Hrvata bila je važna, pošto će se oni od sviju zemalja prvi izjaviti za nasljedno pravo ženske loze. Hrvati su 1712. god. priznali žensko nasljedstvo, prije nego što je sam kralj 19. aprila 1712. god. pred svojim tajnim vijećem proglasio ustanove koje će kasnije biti pragmatičkom sankcijom. Ova odluka Hrvata bila je od velike važnosti; jer bez nje konstitucionalne ove zemlje bile bi u smislu članka III. 1687. god. nakon izumrća muške loze habsburške kuće skupa s Ugarskom imale slobodno izborno pravo, a ovako Hrvatska je Karla III. utvrdila u njegovoj namisli, d aprovede pragmatičku sankciju«. 5 *) Protumačiti ovako jasan govor velikog madžarskog državnika s pravom u prilog Hrvata, bilo bi suvišno. Radije bi bilo poželjno naglasiti da je i stranac diplomata, mletački poslanik, također dobro shvaćao temelj opstanka takozvane hrv. pragmatičke sankcije. On piše 14. svibnja 1712. god. svojoj vladi u Mletke da su Hrvati »la corona di questo regno« prenijeli na žensku lozu Habsburga. Dakle niti on ne dvoji o izbornom pravu Hrvatske, niti spominje kakovo protivljenje Madžara, niti ugarskog sabora, niti ugarske dvorske kancelarije. Madžarski pisac nacionalne povijesti Fessler-Klein također, doduše hladnokrvno, konstatuje izborni čin Hrvata u 1712. god. kojemu ne nalazi prigovora, iako je on panegiričar madžarske historije. Sve ove ilustracije lijepo nam dokazuju da je kraljevina Hrvatska 1712. god. izvršila svoje pravo, da prema tome nema sumnje da je zaključkom hrvatskog sabora iz god. 1712. i potvrdom Karla VI., što ćemo kasnije razložiti određeno da će u Hrvatskoj poslije smrti Karla VI. ako ne bude imao muškog potomka zavladati ženska loza. MOTIVI STVARANJA HRV. PRAGMATIČKE SANKCIJE I NJIHOVA ANALIZA Rezolucija je hrvatskog sabora iz 1712. bila stvorena nakon trodnevne rasprave — što je bilo u ono doba nečuveno jer obično sabori nisu trajali duže od 2 dana. Ova je sastavljena iz tri dijela. U prvom dijelu iznose staleži razloge, koji su ih potaknuli na izjavu, u drugom odlučuju podvrći se i ženskoj lozi Habsburške kuće, a u trećem dijelu traže protuuslugu od cara Karla VI. i to u formi diplome securitatis. Koji su razlozi potakli hrvatske staleže i redove u stvaranju tako zamašne rezolucije mnogo nam bolje pokazuje adresa četiriju hrvatskih ablegata koji su se 5S ) op. čit. p. 7. 5 *) Pliverić: Hrvatsko-ugarsko državno pravo str. 89.
