VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 89
89 dinih velikaša, dostajao je da se sabor mogao održati. Hrvatska samosvojnost je u ovom dobu zaista stradavala, jer su njezini velikaši još godine 1608,. otkada su mogli dolaziti u gornju kuću magnata madžarskog sabora, veoma rijetko pohađali hrvatske sabore. Ova epoha značila je za Hrvatsku težu kušnju. Patriotizam hrvatskih velikaša gubio se u njihovom egoizmu. Oni se nisu ustručavali da napuste hrvatski sabor a da prisustvuju madžarskom, gdje ih se uostalom primalo s velikim oduševljenjem. Njihovi duhovi nalazili su u madžarskim saborima mnogo više privlačivosti nego u hrvatskim. Bučna zasijedanja njihova društva, kardinala, nadbiskupa, biskupa, ostrogonskih kanonika, raskošna i veličanstvena njihova odjeća, bogato ukrašene kočije s umjetničkim paramentima, djelovale su sasvim drukčije na duše nesretnih i ambicioznih hrvatskih velikaša, nego li koje jednostavno i prosto zasjedanje hrvatskog sabora, gdje je sva pompa bila najtemeljitije isklučena. Vremenom njihova taština ih je tako daleko odvela da se nisu htjeli uopće ni pojaviti u nacionalnom saboru. Tako se je ban Palfy morao groziti ovakvim izrodima da će ih javiti caru u Beču, ako se ne budu drugi puta u dostojnom broju sakupili. Naprotiv niže plemstvo s pretežnim dijelom svećenstva ne samo da se svaki puta okupilo u velikom broju i u svom saboru da ovdje obave svoj javni rad, nego se i oštro borilo da održi ravnopravnost sa saborom madžarskim. Ovo je bilo pod jakim utjecajem kulturno-književnog rada u Hrvatskoj i Slavoniji. Bili su sasvim prožeti borbenim idejama za obranu prave svoje domovine. U saboru u Varaždinu 30. kolovoza 1701. odlučili su da štampaju za javne poslove najpotrebnije članke i akte koje će povaditi iz saborskih zapisnika. Ovaj zbornik se toliko upotrebljavao da se nije sačuvao ni jedan primjerak. Pavao Ritter Vitezović, preteča Gajev, začetnik velikohrvatske ideje, svojim plemićkim i historijskim djelima na osobiti način budi narodnu svijest suvremenika. U svom djelu »Croatia rediviva« navješta Ritter veliku Hrvatsku ,koja na sjeveru dopire do Gjura i Budima, na zapadu do Koruške, na istoku do Crnog mora, a na jugu do Espira i Tesalije. Na djelo »Plorantis Croatiae saecula duo« odgovara Ritteru pjesnički zagrebački kanonik Crnkovački: »Plurima scripsisti, liber hic superasse videtur omnia; pro patria scribito plura. Vale ..« Ovakvim je mislima bilo zadojeno srce hrvatskog naroda — hrvatsko plemstvo i svećenstvo. U ovakovoj sredini morao se doista dojmiti govor protonotara Plemića na saboru 9. ožujka 1712., gdje su hrvatske duše mogle uvidjeti koliko je nedaća i nesreća donio hrvatski savez s Madžarskom. Pitao je Plemić hrvatske staleže uvodeći ih u kolotečinu razvijanja buduće hrvatske pragmatičke sankcije: Zar će staleži hrvatski nakon što nijesu nalazili kroz dva stoljeća na madžarskim saborima pomoći ni lijeka svojim nevoljama radi vječitih smutnja madžarskih i dalje očekivati samo od tih madžarskih sabora i dolaženja od njih spas svoje domovine i rješenje svojih tegoba? Zar ne bi, naprotiv,, pitao je dalje protonotar hrvatske staleže, trebalo izravno se obraćati na svoga kralja, pa ovdje moliti da se diplomom zajamči sigurnost prava i privilegija kraljevstva? Neka hrvatski staleži, završava Plemić, stoga zrelo odrede i zaključe, dok je još doba, da doskoče nesreći i nevolji, da uklone nesnosne terete, jer inače mogli bi se kajati, što su pogibao koja prijeti prezreli ili kasno joj potražili lijeka, na vječnu štetu svojih duša i ostalih imanja, a možda i na propast. Nekoliko reminiscencija iz žalosne prošlosti radi ratova i buna u Madžarskoj za Bethlena, Telekija, Rakocija, radi velikih nametnutih kontribucija 1698. godine, dovoljno je delovaîo na staleže i redove da kasnije prihvate prijedlog biskupa Esterhazyja obzirom na žensko naslijedstvo Habsburške kuće. No, ipak Plemić nije potpuno uspio, kad je htio da staleži više ne biraju nuncija u madžarski sabor, nego da se izravno obraćaju na kralja, jer staleži su odredili da se pošalje na madžarski sabor gdje će se okruniti i za hrvatskoga kralja Karlo potpukovnika Petra Gotala u kuću magnata, a podžupana zagrebačkog Adama Raucha i varaždinskog podžupan Czinderyja u donju kuću. Osim toga poslije mnogog raspravljanja zašto nije poslanstvo određeno za poklon Karlu već izvršilo svoju dužnost, staleži i redovi su odredili da se određena deputacija ne smije napustiti ,zato jer to Madžari hoće, nego pače moraće prvom prigodom da pođe u Beč, dm dobe u dvoru audijenciju. 51 ) 51 ) 93 Jura II. p. 101—102.
