VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 87
87 S Karlom VI. bila je vezana slaba nada o Habsburškom nasljedniku prijestolja. Već je car Josip, predhodnik Karla VI. u istočnoj monarhiji nastojao da ostvari pragmatičku sankciju, ali ga je rana smrt prekinula u ovom radu. Izbjegnuti da ne bi zemlje koje nisu spadale u nasljedstvo Habsburšpe kuće, predale svoju krunu dinastiji ne Habsburškoj, temeljeći se na osnovnim ugovorima sklopljenim s dinastijom 26. novembra 1526.; 26. listopada 1687. god. obzirom na Madžarsku, zatim 1. siječnja 1527. što se tiče hrvatske kraljevine, Karlo VI. se je morao pobrinuti da osigura nasljedstvo u ovim zemljama i ženskoj lozi. Posljednjeg Habsburgovca morala je mučiti mračna slutnja da će se jednom ovako mnogobrojne, bogate krune, kojima je bilo urešeno njegovo carsko dostojanstvo, morati međusobno odvojiti, ako one ne budu povezane medu sobom »kao karike jednog lanca«. Isti fatum sigurno je zabrinjivao i ostale državnike, rodoljupce koji bi i krv žrtvovali na oltaru domovine iz ljubavi prema dinastiji. Svi su bili uvjereni o stopostotnoj sigurnosti sudbine buduće Habsburške monarhije, ako nebo ne bude dalo carskoj porodici nijednog princa, da se ne može nešto pozitivnije očekivati nego da će zemlje koje pripadaju Habsburškoj kruni, morati jednom da postanu »spolia gentium«. Državi, kao što je bila Austrija, konglomerat tako različitih karaktera, načina mišljenja, odnosa među nejednakim nacijama, bio je doista potreban određeni nasljedni red koji bi važio za sva vremena. Opstanak Austrije bio je tada za njemačku naciju, prema shvaćanju bečkog dvora, historijska i politička nužda. Ustav njemačkog carstva, njegova moć u inostranstvu, jednodušni otpor saveza srednjeevropskih država prema ne malo egoističnoj politici Habsburške kuće, te ujedno s ovom politikom vezano držanje evropske ravnoteže, sve su ove okolonsti morale biti u prilog Habsburga povezane o misao: nerazdijeljivosti monarhije. Dakle rješenje ovog problema bio je sigurno najvažniji i najaktuelnije u ovo doba, što dokazuje njegov značaj ne samo u unutrašnjim krugovima Habsburškog dvora nego i u međunarodnom životu. Pismo grofa Keglevića, banskog namjesnika u vojničkim stvarima, upravljeno 28. travnja 1711. hrvatskim staležima i redovima gdje svjetuje da se pismom vjernosti preporuča carci Eleonori zbog teških modernih vremena, također nam je dokaz o potpunoj svijesti najvećeg funkcionera hrvatske kraljevine da je i njegova domovina u teškim i neprijatnim prilikama. I hrvatski staleži također uočuju mutni horizont, te dva dana kasnije, 30. travnja odlučuju da što prije pišu carici za dobro svoje kraljevine. 47 ) Značajno je napomenuti da je biskup Esterhazy, poslije svoga povratka iz Beča, povjerio neku osobitu svoju intenciju grofovima Kegleviću i Draškoviću. 48 ) Grof Keglević 8. augusta 1711. također se zahvaljuje biskupu što mu je pismom povjerio svoje nakane. 49 ) Nekoliko dana kasnije opet se Keglević obraća Esterhazyu pa ga moli da mu objasni svoju intenciju kad bude u Lobor stigao. 50 ) U prvom pismu spominje Keglević i to, dakle, da se raduje dolasku samog biskupa, a u drugom mu opet javlja da se navrati u Lobor, jer da će se tamo nalaziti. Biskupu nije bilo prema tome dosta što je pismeno izrazio svoju nakanu, nego je htio i lično da se s Keglevićem porazgovori o njoj. Gledajući druge izvore, sve nas dovodi do zaključka da je biskup Esterhazy mislio sa svojom nakanom rješenje pitanja: Tko će naslijediti na hrvatskom prijestolu kralja Karla VI. poslije njegove smrti, ako ne bude imao muškog potomka. Već suvremeni barun Baltazar Patačić, inače protivnik hrvatske pragmatičke sankcije, u svojim memoarima označuje biskupa Esterhazyja začetnikom hrvatske deklaracije: Patačić tvrdi, da je biskup Esterhazy mnogo vremena mislio o proglašenju ženskog nasljedstva Habsburške kuće, te da je ovu misao na saboru 9. ožujka još jedanput predložio . Što Kovačević tvrdi da je biskup Esterhazy bio začetnik hrvatske pragmatičke sankcije to govori Danijel Farlati u svom »Illyricum sacrum« kad piše: »Emericus 47 ) Acta congregationum generalium fasc. XVIII. 48 ) Acta et articuli (1710—1728.) p. 30. «) LV, 72 LV, 92. 50 ) Ep. ad Epp.: LV 96.
