VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 73
73 ipak je preuzeo riječ mjesto princa Eugena Savojskog, jer ovaj nije ništa znao o tajnim zaključcima 1703. god. Seilern postavi dva pitanja: 1. Da li »deklaracija prema položaju« štogod sadrži što se tiče nadvojvotkinje, i ako sadrži, da li se ima to odmah ostvariti? 2. Mora li »pod« tim rješenjem »u isto vrijeme« ustanoviti i »red«, pravo i prerogative nasljeđivanja za svaku nadvojvotkinju i da li je to potrebno javno objaviti? Seilern je naglasio, u protokolu tajne konferencije, da je važenje »ranga« po primogenituri na dvoru posljedica nasljednog iščekivanja, i zato položaj se ne može odmah utvrditi dok se ne zna još tko j ezapravo pravi nasljednik cara Karla. Općenito je bilo mišljenje komisije da utvrđenje i publikacija »ranga« jer privremeno nemoguće i zato se isti problem mora ponovno raspravljati nakon izvjesnog vremena, svaki pokušaj brzog rješenja značilo bi stvoriti preuranjenu odluku koja bi išla na štetu zemalja. Odlučilo se počekati barem dvije godine, da se položaj razbistri, jer za to vrijeme car Karlo bi moga oimati ili sina ili kćerku, i time bi problem bio riješen. Seilern je objavio kućne zakone 1703. god. naprije 29. marta a zatim 5. travnja 1713. god. na zasjedanjima »tajne konferencije«. S time je osigurao red primogeniture i za nadvojvotkinju, i uz to omogućio Mariji Josipi da je dobila »Položaj« nasljednik prijestolja od mjeseca aprila 1713. godine do vremena dok Karlo ne dobije sina ili kćerku. Međutim 5. travnja članovi su tajne komisije odlučili da car Karlo disponira caricu Eleonoru radi utvrđenog položaja nadvojvotkinje Marije Josipe kao prijestolonasljednice; zatim da deklaracija bude u prisustvu svih vijećnika, svih kancelara i vicekancelara imperije i Transilvanije . Kada će se pak stvar iznijeti zemljama, odlučit će vrijeme. 19. travnja 1713. godine car Karlo napokon izdade deklaraciju i dade je protokolirati. Car ju naziva deklaracijom ili interpretacijom prijašnjih tajnih kućevnih zakona. Proglašenje »pragmatične sankcije« zbilo se pred dvadeset i četiri osobe, kako to ukratko protokol 19. travnja 1713. označuje, onda sakupljene vijećnike i ministre. Velim proglašenje »pragmatičke sankcije« što je potpuno ispravno, pragma je riječ koja znači posao, negotium, a sanctio znači prema Justinianu,, dio zakona koji sadrži kaznu za prekršitelja norme. 20 ) U srednjem vijeku podrazumijevalo se pod pragmatičkom sankcijom carsku konstituciju koja je morala postati temeljnim zakonom. Proglašenje, pako kućevnih zakona Habsburške dinastije bilo je veoma važno, jer oni su, kako napomenusmo ,morali biti »in omne aveum valitura lex. Dakle izraz pragmatičke sankcije koji je od davnine ustaljen i općenito usvojen, odgovara par excellence pojmu pragmatičke sankcije iz srednjeg 1 vijeka. Protokol 19. travnja kaže, da su bili prisutni vijećnic ii »ministri«. Ministar zvao se onda vladarev organ, koji je vršio u ime i po nalogu monarha u zemljama i u područjima razne, stalno ili privremeno delegirane dijelove vladarevog prava i moći. Oni su bili pravi »službenici« ponajprije monarha, u širem značenju austrijske kuće, i kao takvi oni su bili odgovorni samo caru. U tom »ministeriumu« bili su među ostalim: princ Eugen Savojski, ugarski dvorski kancelar Illeshazy, madžarski Judex curiae grof Nikola Palffi, erdeljski vicekancelar grof Corius, dvorski kancelar Seilern, koji je sastavio zaključke 1703. god. i koji je sada postao grofom. Car je izjavio sakupljenima, da su 12. rujna 1703. god. ustanovljene »dispositiones, ordo et pacta successoria« koje će sada pročitati grof von Seilern. Ipak odluke stvorene 5. rujna 1703. ostale su tajne. Na to Seilern pročita zaključke od 12. rujna 1703. god. Potom car nadoveže da se skupština mogla lako i sigurno uvjeriti, imajući pred očima »vječni pacutm mutuae successionis«, da je car s pravom naslijedio svu ostavinu Josipove linije, i da zato moraju sve ove zemlje sa Španjolskom sjedinjene ostai u vlasti njegovog muškog potomka po pravu primogeniture, i to tako dugo dok bude muškog potomstva. Ali jer je car Karlo VI. 1713. jedini muški odvjetak austrijske kuće, car je nadovezao pred cijelom skupštinom da u slučaju ako on umre bez muškog potomka, moraju sveukupne ove zemlje pripasti: 20 ) Institut, de rer. Livis 5. 8,
