VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 62
62 Razlaganje o kućnim zakonima također je od velikog značaja. Ovi su kućni zakoni bili temeljima, uvjetima pri stvaranju zakona o ženskom nasljednom redu u Hrvatskoj a kasnije i u Mađarskoj. Zašto su kućni zakoni bili temeljima hrvatske pragmatične sankcije lako je odgovoriti. Začetnik hrvatske rezolucije iz 1712. god. bio je biskup Esterhazy koji je kao takav morao gledati da hrvatska rezolucija bude prihvatljivom od careve strane, jer bez careva prihvata ona ne bi mogla da steče obaveznu moć. Pogotovu, biskup je na to morao paziti, jer je pragmatička sankcija značila remonstraciju protiv mađarske gospode i njihovog naziranja. Kućevni zakoni su u potankosti određivali tko će od muških potomaka koji dio monarhije naslijediti, i koja se nadvojvotkinja moći naslijediti posljednjeg muškog odvjetka. Stoga sam opširnije obradio kućne zakone da čitaocu bude potpuna slika 0 pojedinostima koje su morale utjecati, po svojoj prirodi, na izrađivanju oblika hrvatske pragmatične sankcije. Gledajući ove zakone i upoređujući ih sa saborskom odlukom iz 1712. god. ne postaje nam primjerena općenitost ove odluke ni malo neshvatljivom. Hrvatski staleži i redovi ostavljaju takve uvjete za svoju buduću kraljicu da se ne protive ni jednom kućnom zakonu ali da budu ipak na korist njihovoj kraljevini, a ujedno s oblikom odluke koja nije izrađena u pojedinostima kao da čekaju što će budućnost u jasnijim konturama da odredi tko da bude nasljednikom habsburškog prijestolja, ako izumre Karlova muška linija. Godinu dana kasnije, doista, Karlo VI. izdaje deklaraciju (19. travnja 1713.) gdje određuje nasljednicu, ako umre bez muškog potomka. Ovakva deklaracija značila je konačnu dopunu hrvatske pragmatičke sankcije. Budući da je ličnost biskupa Esterhazya najjače utjecala na stvaranje saborske odluke o ženskom nasljedstvu, jer je biskup bio promotor ove rezolucije, nekoliko najznačajnijih karakternih crta morala je, po mojoj namisli da dade zaokruženu sliku Esterhazya kao biskupa i banskog namjesnika u njegovom privatnom 1 javnom radu. U odjelu naslovom: Da li je Hrvatska ikada bila pars adnexa ili subiugata Mađarske, prikazao sam pravni položaj hrvatske kraljevine prije 1712. god. Pacta conventa, 1527. god. dali su dva jaka stupa za personalnu uniju s Mađarskom, ali ne za položaj Hrvatske kao pars subiugata. Dokazavši tako suvereni položaj hrvatske kraljevine znači da sam ponovno iznio temelje hrvatske pragmatičke sankcije, bez kojih bi ona bila bezvrijedna izjava obične sjednice hrvatskih staleža i redova. Ovako skupljeni materijal daje osnovu na kojoj je izgrađen novi sistem hrvatske pragmatičke sankcije. On označuje glavni i ujedno drugi dio ove rasprave. Kratkim osvrtom ,ali snažnim potezima, ocrtavši značaj hrvatske pragmatične sankcije, prešao sam odmah na priprave za ostvarenje hrvatske rezolucije o ženskom nasljednom redu, gdje sam na osobiti način istaknuo Esterhazyev rad na poticaj dvora. Kakav je bio teren gdje je Esterhazy izvršio važnu zadaću, najbolje pokazuje narodna svijest hrvatskog plemstva i ujedno njihova rezolucija — pragmatička sankcija. Motivi koji su vodili hrvatske staleže i redove da su prihvatili Esterhazyev prijedlog o ženskom nasljednom redu i njihova analiza, dovoljna će biti argumentacija za suvereni položaj hrvatske kraljevine, ne samo prema Austriji i nasljednim pokrajinama Kranjskoj, Štajerskoj i Koruškoj, nego će i pokazati jedino opravdanu personalnu uniju s mađarskom kraljevinom. »Diploma securitatis« bila je protučinidba za ofertu hrvatskih poslanika, ali ujedno ona je značila prihvatu kraljevu što je bilo mnogo važnije za hrvatsku kraljevinu, jer se njom priznalo suverenitet i integritet hrvatske kraljevine. S diplomom sigurnosti završava se rasprava hrvatske pragmatičke sankcije, a borba za opstanak ove rezolucije označuje pendant njezin. Mađarska pragmatička sankcija predstavlja uništaj juridičke vrijednosti hrvatske rezolucije iz 1712. god., pak zato označuje preokret u nasljednom zakonu hrvatske kraljevine, no zato nijesu time uništena suverena prava Hrvatske, nego se dogodila jednostavna izmjena tako da se mjesto hrvatske pragmatičke sankcije uvrstila u hrvatske kodekse ugarsko-hrvatska. Zaključak cijeloj raspravi sastoji se u rješenju problema: da li je Marija Terezija postala hrvatskom kraljicom na osnovu hrvatske ili ugarsko-hrvatske pragmatičke sankcije. Ovako obrađenu hrvatsku pragmatičku sankciju na temelju izvora i književnosti, predajem s Krčelićevom izrekom: »Haec si manca sunt, a quovis extendantur,
