VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 19

19 jer bi za ovaj naš izraz u ispravi svakako stajala koja druga latinska riječ a ne computer. Nema sumnje, da odmah iza riječi »Hac de re ei diximus« počinje direktan Trpimirov govor: »Hilari animo damns quidvis et non denegamus caritati vestre« a ne tek sa »et non denegamus« (str. 28). Poput Račkog primjećuje i Barada za »Salonitanae ecclesiae« da se splitska biskupija smatrala nasljednicom bivše solinske crkve, da se u Trpimirovoj ispravi uopće ne javlja naziv spalatensis ecclesia i da su s ovim u skladu riječi nadbiskupa Petra: »in sancta matre ecclesia« (str. 27 i 29) ; za »usque ad ripam Danubii« ispravno ističe, da »ovdje nije govor o onodobnom teritorijalnom sezanju splitske biskupije nego o metropolitanskom teritoriju stare Salone, koje se u to doba Split gerirao kao direktni nasljednik«. I njemu je potpuno sigurno, da ovome mjestu ne može biti prigovora, »jer se solinska metropolija za gotskoga vladanja, na početku VI. stoljeća protezala do Drave a tim nekako i do Dunava«. Ali zašto sada pene ne bi mogao značiti gotovo već ga treba prevesti sa skroz? (str. 33). Za detis ecclesie beati Oeorgii in loco, qui dicitur Putalio Barada primjećuje, da je »ovo jedna od najusudnijih riječi u cijeloj ispravi«. Povodeći se za Farlatijem, koji je rekao: »ecclesiam legendum omnino censeo« (Illyricum sacrum III, str. 53. op. 25) ispravno mjesto ecclesiae, kako čitamo kod Račkoga, stavlja ecclesiam i prevađa sa »da spomenutoj majci, to jest crkvi metropolitanskoj sve do obale Dunava

... dadete crkvu blaženoga Jurja, u mjestu, koje se zove Putalj« (str. 33. do 34.). Dok kod Račkoga čitamo: »Haec quidem donatio a vobis fir miter enixe deposcimus taliter. Et suggestioni placiti data ad sensum spopondimus et iure mansuris rebus Privilegium fieri (

per

) praesentem nostram deliberationem praecepismus« i direktan govor nadbiskupov navodno svršava s riječju »taliter«, lako udara u oči, da njegove riječi stvarno svršavaju sa »deposcimus«, da iza ove riječi dolazi tačka, da »taliter« otvara novu rečenicu i da je po smislu povezan sa »spopondimus«. Barada ovo mjesto prevađa: »Tako, ne samo pristavši na predloženo, obećasmo, nego i da sve to uzmogne i pravo ostati, naredismo, da se o našoj sadanjoj odluci napiše isprava« (str. 36). Ali, ako se čitav ovaj stavak tačno promotri, vidi se jasno, da u njemu slijede pravno-tehnički izrazi jedan za drugim. Već njegova stilizacija služi na čast pisaru isprave kapelanu Firminu, za koga Barada dobro primjećuje, da je »pravno i diplomatički vrlo izobražen« (str. 55). Sa »deposcimus« završuje se nadbiskupova peticija, pa, prirodno, »suggestio« dolazi ovdje u svom pravom značenju kao oznaka za peticiju (Paoli, Programma scolastico di paleografia latina e di diplomatica. III. Diplomatica. Firenze