VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 194
194 djelo Magdenburške Centurije u kojima je prikazao cijelu crkvenu povijest. Poznavao je dobro glagolicu kao Istranin te je došao u vezu sa hrvatskim reformatorima u Urachu, ali kod tog poduzeća nije žalibože sudjelovao, kaošto nije izveo ni svoju namisao da osnuje evangeličku školu za Hrvate i Slovence u Celovcu ili Regensburgu. Autor je na koncu dodao i poglavlje o reformaciji među Hrvatima. 6. Zimmermann Hans Bernard /zapisao je u Jahrbuch der Geselschaft für die Geschichte des Protestantismus im ehemaligen und neuen Ostereich, kako se sada nazivlje bivši stari časopis Jahrbuch für die Geschichte des Protestantismus in Oesterreich, Wien 58. tečaj raspravu: Gottlieb August Wimmer. Ein Bahnbrecher der Bibelverbreitung in Südösteuropa. Pisac prikazuje Wimmera, koji je u Beču rođen (1791., + 1863.) kao revnog raspačavatelja protestantskih biblija i agenta Londonskog biblijskog društva. On se je bavio raspačavanjem biblija i među Slavenima te je radio s Česima, Slovacima a donekle i za Srbe u Banatu te za Hrvate. Wimmer je bio protestantski župnik u Oberschützenu u Štajerskoj odakle je razvio svoju veliku djelatnost među narodima Ugarske. Već god. 1842. dopremio je preko Frankfurta na Majni veliki broj i srpskih biblija koje je i raspačao.. On spominje da se mnogo traže srpske i slovenačke (Wendische) biblije te je bio poslan u Banat da izvidi stanje glede srpskih biblija. On je preporučao da se srpske i slovenačke srpske biblije štampariju u Kisegu (Güns) jer je sa pošiljkama izvana vrlo teško a knjige izlaze s mnogo pogrešaka. Za novo izdanje ovih biblija upotrebili bi se tekstovi Kopitara i Karadžića. U Kisegu ali nema takove tiskare te bi se knjige morale štampati ili u Beču kod Mechitarsta ili u Karlovcima. God. 1840. bio je u Banatu te je stupio u saobraćaj sa pravoslavnim sveštenstvom. On izvještava, da se pravoslavna crkva budi i da nije intolerantna i da nastoji oko odgoja svog svećeničkog podmlatka. Bio je u Novom Sadu te spominje, da bi se preko Zemuna dalo raditi sa turskim provincijama ako bi bilo agenta, koji poznaje jezik. Općenito za Slavene veli da je narodni i jezični preporod toliko maha preuzeo da se njihovi svećenici i premalo brinu za crkvene stvari. God. 1842. vozio se je Wimmer dunavskim parobrodom »Ludvig« te je tu razgovarao sa pravoslavnim arciđakonom Trandafirovićem iz Vršca o raširenju biblije među južnim Slavenima. On se nada da će od biskupa u Vršcu dobiti imprimatur za izdanje nove srpske biblije. U svom izvještaju veli on da narod žudi za biblijama. Svećenstvo su ali takovi neznalice, divlji, bez vjere, i materijalistički, da se tek neki, a to su iznimke, daju dovoljno truda. Dalje veli u svom izvještaju da je bio u manastiru Rakovcu (u Fruškoj Gori), gdje je imao četiri sata dugi razgovor sa arkimandritom. Na koncu primjećuje: pivnica je izvrsna, biblioteka slaba a srca još gora. Arhimandrit se je dapače izjavio, da je vrlo pogibeljno dati narodu u ruke Bibliju. Wimmer mu je ali spomenuo da su se pravoslavni prije i te kako brinuli da izdavaju bibliju na svom jeziku, no da bi bolje bilo izdati sada knjige na novom i razumljivom jeziku a ne staroslavenskom. Arhimandrita je mislio da će biskupi teško dozvoliti takova izdanja, jer da je Stojković (po svoj prilici izdavač) pod sumnjom herese. Tako nije Wimmer tu postignuo nikakvog rezultata. U jednom svom izvještaju g. 1845. spominje Wimmer, da je otkrio pomoću grofa Barbo jednu slovensku bibliju, koja je izdana za J. Dalmatina 1584. u Wittenbergu i da je u tragu i jednoj hrvatskoj, koja da se nalazi kod jedne seljakinje. Međutim se je doskora konstatiralo, da je ta vijest bila netočna i da se radi o nekom breviru. Kako je Dalmatinova biblija nerazumljiva za Prekomurje, to se je on pobrinuo da izda Stjepan Kuzmić kod Reincharda u Kiseku bibliju za tamošnji narod u 5000 primjeraka, što je i provedeno g. 1848. Kod južnih Slavena je to
