VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 9
9 njega »s pomoću Božjom ban Hrvata«. Ističe Trpimirovu odanost splitskoj crkvi, »koju smatra svojom i svoga naroda dobrotvornom majkom, jer joj se vlast prostire skoro po cijelom kraljevstvu i vladanju Hrvata, čak tamo do Dunava«. Za to joj je potvrdio sva stara, velika i zamašna prava i dao desetinu od svojih »banskih dvorova u Klisu, kako je već Mojslav davao, da se pokaže revan i dobar sin crkve«. Kad splitski nadbiskup apostrofira kneza riječima »gospodine i kume« onda to odgovara činjenici, da ga je smatrao »rođakom i prijateljem«. »Sve to biva u Bijaču — završuje Smičiklas — u banskom dvoru kraj Trogira, a prisutni župani privoljuju i pristaju uz bana, da sveti samostan, koji je također s njihovom privolom sagradio blizu Splita, bude u svalu Božju i da pobožni samostalci Bogu preporučuju bana i njegov narod«. U vezi s Mutimirovim riječima u njegovoj ispravi, da sjedi na očinskom prijestolju (residente paterno solio) primjećuje Smičiklas, da je to prvo stalno diplomatičko svjedočanstvo, da su knezovi (Smičiklas opet kaže banovi) vladali po nasljednom pravu i da je prestalo njihovo biranje po čitavom plemenu. Njemu se čini vjerojatnim, da je zakon o nasljedstvu vrijedio kod Hrvata u devetom vijeku, dok smatra, da ga nije bilo u osmom a niti stotinu godina nakon njihova prvog pokrštenja »premda je upravo s kršćanstvom i nasljedno pravo jako u usku savezu«. Mutimir, nastavlja Smičiklas, kad je stupio na prijestolje imao je u Bijačima upravo kraljevski dvor. Uz mnoge župane nalazi se i dvorska pratnja; na čelu joj je dvorski župan ili palatin, koji zamjenjuje kneza kao sudac u banovini. Na ničemu nije osnovana Smičiklasova tvrdnja, da uz dvorskog župana stoji biskup kancelar, koji da vodi kneževu (banovu) pisarnu, da izdaje njegove zapovijedi i da opći sa stranim vlastima. To da je ninski biskup, koji ovoga puta nije u kneževoj pratnji jer kao optuženik skupa sa svojim tužiteljem stupa pred kneževo prijestolje. Od trojice komornika, peharnika, buzdovnika i štitonoše Smičiklas poimence spominje Žitelja ili Žitalja (Zitalio), koga, prema oznaci u ispravi »superposito monasteriis«, smatra poglavicom hrvatskih samostana, čak i »glavom škola i prosvjetnih zavoda, jamcem za napredak prosvjete u Hrvata«. To je u najmanju ruku pretjerano. Mislim, da se neće pogriješiti ako se ustvrdi, da su oskudni podaci u izvorima o crkveno-prosvjetnim prilikama kod nas pa i u drugim krajevima zapadnoga svijeta a uz to slika o tim prilikama, kakova se rado skicirala u literaturi u doba, kad je Smičiklas pisao svoju povijest, nagnali našeg auktora na to, da ono, što se tamo i amo spominjalo za druge zemlje, nastoji protegnuti i na Hrvatsku. Možda mu se baš iz težnje, da dobije što
