VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 111
Ill ci ju u svoje kodekse. Ösim toga Karlo je imao sada dvije kćerke: Mariju Terezi ju i Mariju Anu. Da ne bi obnovljena madžarsku kraljevinu zadesio kakav prisiljeni otstup novoosvojenih zemalja, radi velikog neprijatelja sa istoka, mora, kako kaže kraljevo pismo kojim određuje požunski sabor na 20. juna 1722. godine, da nađe na ovom saboru spasonosno sredstvo protiv svakom neprijateljskom nenadanom napadu. Zatim nastavlja: »Neka budu prijedlozi da bi se zauvijek utvrdio stalan mir i neuzdrman i od kraljevine u svakom slučaju tražen po prijateljskoj uniji s drugim kraljevinama i provincijama nasljednim. 74 ) Odgovor Madžara na ove careve želje nalazi se u artikulima sabora 1722., koji nisu bili sankcionirani putem madžarske kancelarije kako je to obično bivalo. Pismo kojim se sazvao madžarski sabor otkriva nam čitavi plan carskog dvora obzirom na žensko nasljedstvo. Po jednoj čudnovatoj skrivačići u ovom pismu morao je madžarski sabor zakonito, iako u stvari samo nominalno ,izvršiti inicijativu u nasljednom pitanju. Požunski sabor je morao već sada da izvrši svoje izborno pravo koje mu je pripadalo tek poslije izumrća muške loze kraljevske kuće, ali tako, da je izbor mogao vrijediti samo za slučaj izumrća ovog muškog odvjetka. Time je naravno bio bačen prah u oči Madžara, jer su oni vršili pravo koje im je davao zakon 1687. god., prema tome koje je još uvijek formalno vrijedilo. Uzor ovog slučaja bio je 1572. god. Kad se je madžarski sabor formalno ponudio caru i kralju Maksimilijanu II. da će priznati i okruniti njegova sina Rudolf a za svog kralja i ujedno ga zamolio da bi on to prihvatio. Tako je morao i sada madžarski sabor da ponudi Karlu VI. svoj izbor cijelog ženskog nasljednog reda primogeniturom, te da ga ujedno zamoli neka bi to prihvatio. Naravno to bi sabor ponudio caru svojom poslanicom, gdje bi se istaknulo da to čini svojevoljno i potpunim pravom temeljeći se na svojim suverenim pravima. Samo, car je želio u tom slučaju da ne bude u toj poslanici nijednog uvjeta, tražbine ili ograničenja. Pogotovo forma ugovora među Madžarskom i carem morala se izbjegnuti. No, zato će moći madžarski sabor potpuno svojevoljno, vlastitom inicijativom, tražiti od cara u svojoj poslanici da sve sloboštine, privilegije ponovno potvrdi i zajamči u svoje ime i svojih nasljednika. Ali i ta jzahtjev ne smije biti, kako je to zar želio, nikakav uvjet ili njemu što slično. 75 ) U ovom smislu morao je osobno dvorski vitez Ivan Juraj von Managetta, dvorski referendar, da agitira, te da ostvari napokon toliko žuđene careve osnove. Sto je Mannagetta vršio u Madžarskoj to je po svoj prilici, kako napomenusmo, učinio u hrvatskoj kraljevini banski namjesnik biskup Emerik Esterhazy. Jasno je da time ne propada vrijednost hrv. prag. sankcije, jer kao što su hrvatski staleži primili Esterhazyev prijedlog, te su ga ozakonili, isto tako mogli su ga i odbiti, kao što su ga odbili madžarski magnati 1712. god., tako da je car morao jedanaest godina čekati da uspije i ovdje kao što je u Hrvatskoj. Istina impuls pragmatičkih sankcija potječe iz Beča, no efekt zato iz madžarskog odnosno hrvatskog sabora. Razlog ovakvog razvoja zakona o ženskom nasljednom redu nije sakriven. Habsburška kuća stojeći u velikom sjaju pobjedonosnog oružja svojih vojska, mogla se nadati uistinu i pobjedama svojih državnih ideja, koje su išle za tim da jedinstveni sustav državne uprave prevlada u svim zemljama, i kraljevina Habsburške kuće. Ovakva državna centralizacija mogla se osigurati najbolje detaljno obrađenim temeljnim nasljednim zakonom, čija će obaveznost obuhvatiti univerzalni fideicomis Habsburškog roda. Apsolutizam, centralizacija i kabinetska politika — glavne karakteristike povijesti Habsburške vladavine u osamnaestom stoljeću, tražile su nužno spomenuti postupak. Ovakav princip dinastičke politike bio je historička i politička nužnost. Nije se prevario Mannagetta kad je pisao 18. juna 1722. grofu Sinzendorf-u da nema sumnje i bojazni za proturanje ženskog nasljednog reda u Madžarskoj, jer je imao uz sebe kardinala Czaky-a, grofove Erdedije, neke istaknute magnate, a osobito hrv. bana Palffya, koji mu je mnogo pomogao u ostvarenju carskog plana. 76 ) 74 ) Acta et diarium diaetae anni 1723. Tom. I.-pr. 75 ) Diarium diaetae 1723. tom. I. pr. 7e ) Turba prag. sanke. 142.
