VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)
Strana - 108
108 VI. ili njegovi nasljednici, kao hrvatski kraljevi morali su se sporazumjeti s ugarskim staležima i redovima o tome. No o kakvom sporazumu u tom duhu bilo bi nemoguće očekivati, jer Madžari su išli za tim da Hrvatska i Ugarska budu što tijesnije povezani, da bi se personalna unija pretvorila u realnu. Hrvatska im je bila r.ajkraći put do mora. No, bilo je i mnogo drugih razloga zašto su Madžari mislili na Hrvatsku kao na svoju pokrajinu i o tome su same Hrvate želili uvjeriti svojim opasnim sredstvom — »partes : adnexae«. Madžari su, dakle, smatrali da će ih druga točka članka trećeg dovoljno osigurati de omni a regno avulsione, i time da ponište hrvatsku pragmatičku sankciju, koja je sadržavala poznata tri uvjeta, da stoluje kraljica buduća u Austriji, a da posjeduje Kranjsku, Korušku i Štajersku. Madžari su zapravo išli u tome času protiv hrvatske rezolucije o ženskoj lozi, ali nisu mogli onako javno istupiti protiv ove odluke, jer je ona bila u direktnoj vezi sa samim carem. Pa da bi oni izbjegli tom malheuru, oni su pošli zaobilaznim putem, te stvorili zaključak da se Hrvatska ne može otcjepiti od Ugarske krune bez privole kraljeve i ugarskih staleža i redova. Taj je zaključak dobio kraljevu sankciju, premda je Karlo VI. bio i hrvatski kralj, i tako postao zakonom. Zašto je Karlo VI. potvrdio taj zaključak, poznato je. Istina je, da je car Karlo dobio po španjolskom nasljednom ratu: španjolsku Nizozemsku, Milano, Napulj i Sardiniju, ali je s druge strane i to poznato kako je on, poslije svoga proglašenja pragmatičke sankcije 19. travnja 1713. god. u Beču, nastojao da ponajprije kraljevinu Ugarsku potakne na primitak habsburške ženske loze. A to nije mogao postići ako nije nastojao zadovoljiti zahtjevima Ugarske. A, uostalom, smisao cijelog trećeg članka nije kralj tako pogubno smatrao, ponajprije što nije dopustio da izborno pravo vrijedi i za Hrvatsku, a zatim Hrvatska nije ni nastojala da se silom otcjepi od ugarske krune, pače znademo kako su i sami Hrvati nastojali da i Ugarska prihvati pragmatičku sankciju. Karlo VI. je, opet, morao uspjeti u tom smislu prije ili kasnije, jer je on za tu ideju imao mnogo pristaša među magnatima. S druge strane nijesu mu niti sredstva uzmanjkala za polučenje ove svrhe. Isto tako ova odluka o otkinuću bila je samo privremene vrijednosti, jer ni sam Karlo nije mogao pretrpjeti da bi mu Hrvatska kraljevina otpala od njegove kune, — a na koju je on i njegova ženska loza uvijek mogao računati što se tiče pokornosti, jer tako su i sami hrvatski staleži odlučili, — ako bi mu Ugarska, otpala ne prihvativši kraljicu iz njegove kuće a izabravši nekog domaćina ili stranca. Značajno je spomenuti što piše hrvatski sabor koji se održao neposredno iza spomenutog požunskog i nakon izdanja Karlova dekreta. Značajnije je tim više da se vidi, da bi Hrvati reagirali na spomenuti zaključak, jer se na saboru moralo pročitati svi stvoreni artikuli i konkluzije. Prvi sabor na kojem je obavljena navedena dužnost bio je održan 7. i slijedećih dana augusta 1715. a glasi ovako: »Praeprimis qui Ablegati Regni, ex proxime finita Regni Hungariae Diaeta, Posonio reduces, conclusiones et articulos Diaetales coram Statibus et ordinibus huius Regni, praesentarunt, in quorum effectu singulorum zelum et paternum dare affectum, laboriosamque Cooperationen! Excellmor- et Illmor- Domini Comitis Bani, et Domini Eppi, proximarum (?) columnarum huius Regni, pro bono Patriae exhibit, cumulatissime se expertos fuisse, iidem Domini Ablegati retulerunt, quibus suis Excelentiis iidem Domini Status imortales referunt gratias; Dnos vero Ablegatus, indefessan operarn, et signantur Dni vice comitis Georgii Czinderii recognoscentes pro eorundem tamdiuturnis fatigiis et laboribus, Dni status et Ordines pro omni occasione promereri non intermittant«. Eto ovako se staleži i redovi izjasnuju o svim zaključcima požunskog sabora u prvom članku. Oni daju »besmrtne hvale« banu i biskupu Esterhazy, a također se zahvaljuju i na neumornom radu za domovinu gospodi ablegatima. Tako su staleži i redovi prešli preko trećeg članka i u njem sadržanu drugu točku, te su radije zahvaljivali pače počastili bana i Esterhazya zamamnim naslovom i columnae Regni — oni su bili »temeljni stupovi domovine«. Oni su to s pravom činili, jer je Hrvatska dobila kraljevu sankciju na važnim artikulima za njihovu kraljevinu, (pripojenje gornje Slavonije s donjom, banska čast, sud itd.), a još k tome ispuštena je zloglasna konkordancij'a zakona. Već, naime, 1687. god. bila je prepirka između Hrvata i Madžara o pitanju u kojem položaju stoji Hrvatska prema Ugarskoj. To zaključujemo iz instrukcije datoj hrvatskim ablegatima za požunski sabor 1708. god. gdje se Hrvati tuže kako su Madžari u posljednjem saboru t. j. 1687.
