VJESNIK 8. (ZAGREB, 1939.)

Strana - 99

90 količine rtovâca râdi uhodarstvâ. S druge strane pak govorkalo se da bi francuskošpanjolska vojska imala udariti na Jadranskom moru. Nenadani slučaj opet su morali s ove strane staleži da predvide jačom pričuvom. Tvrđave uz Savu također je trebalo napuniti četama i municijom. U ovakim časovima razumljivo je da su Hrvatsku pripomogli uvelike Stajerci, Kranjci i oni iz Koruške, jer su bili hrvatski saveznici. Ta bez njih Hrvatska bi po svoj prilici bila turski pašaluk ili sačinjavala dio velike Madžarske koja bi se protezala od Karpata do Jadranskog mora. 1707. god. početkom maja održi knez Rakoci sabor na Körömskom polju kod Onoda. Smaknuvši svoje protivnike navjesti Rakoci, a sabor prihvati, da se kuća Habsburška skida s madžarskog prijestolja. Svi oni koji su spadali pod krunu sv. Stjepana, ako se ne povrate konfederaciji imadu se smatrati izdajicama domovine, svatko ih smije progoniti i imetak im oteti, a sva vlast nad kraljevstvom prelazi u ruke Rakocijeve. 31. maja 1707. ban Palffv održi sabor i ponovno navjesti opći ustanak. Ujedno izda ban u ime hrvatske kraljevine svečani protest protiv zaključka onodskog i nametnika Rakocija. Glavna bitka s pobunjenicima bila je kod Trenčina 4. augusta 1708., gdje su carevi rasuli svu vojsku Rakocijevu, tako da se nije više mogla oporaviti. Sami Rakocijevi pristaše već su željeli mir, pak im je u dobar čas došla ponuda bana Palffya koji je vodio u ime carevo rat s Rakocijem, da se sastanu te da se sporazume. Rakoci zaista prispije i prisiljen sa svih strana uglavi mir s Palffyem u Szatmaru 1. maja 1711. Car je dao opću amnestiju i slobodu vjere. Knez Rakoci prešavši u Poljsku ipak nije priznavao mir, dok je u njegovim pristašama još uvijek kipjela mržnja prema Habsburgu, te se moglo pače nadati da će žeravica pod pepelom ipak jednom još plamsnuti. Zašto su, dakle, Hrvati primili za vladara ovu princesu austrijsku ili njezin odvjetak »koji vlada Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom i stoluje u Austriji«, sad nam je potpuno jasno. Hrvatska pragmatička sankcija bila je u svojoj sporednoj ulozi demonstracija protiv Madžarske. Toma Kovačević, suvremenik postanka hrvatske pragmatičke sankcije ističe da je hrvatski sabor nakon trodnevnog raspravljanja prihvatio žensko nasljedstvo i za onaj slučaj kad bi se Madžarska tomu oduprla, što je bilo poznato sjetivši se Szatmarskog mira k tome, jer da je Hrvatska sama za sebe imala svoju krunu, a po tome i kraljeve, prije nego što ju je Ladislav kralj pridružio Madžarskoj. Zaključak dakle hrvatskog sabora bio je očito naperen protiv Madžarske, za koju se znalo da nije spremna priznati žensko nasljedstvo Habsburga. Uistinu, kraljevini Hrvatskoj trebalo je obvezanog saveznika koji će je pomoći protiv svakog neprijatelja pa i Madžara ako bi oni htjeli nasilno da prisile Hrvatsku da se odrekne svoje pragmatičke sankcije. Ovakvog saveznika Hrvatska je već imala u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj, zaključkom hrv. sabora od godine 1620. Istina historička lica nisu identična u 1620. god. i 1711. god. Tamo je Betlen, a ovdje Rakoci. Ipak jedno je zajedničko svim revolucionarnim pokretima u Madžarskoj da zbace Habsburge s prijestolja a Hrvatsku da priključe velikoj Madžarskoj. Toga se Hrvatska morala bojati tim više što je bila u personalnoj uniji s Madžarskom. Riječi članka sabora 1620. potpunoma odgovaraju prvom deceniju osamnaestog stoljeća. Bez sumnje, Hrvatskoj je trebao saveznik koji će ju — auxilio promptitudine — izbavljati iz nezgodne i opasne situacije. Nije badava i bez smisla ni protonotar Plemić Otočki rekao u svom govoru prije primitka prijedloga biskupa Esterhazija o ženskoj lozi: Nonne praeterea consideratione horum meliorandi status sui amore conservandique desiderio in anno 1620. die 26. augusti cum suae Maiestatis sacratissimae provinciis adversus omnes hostes îoedus offensivum et defensivum incundum decreverint. Dakle i sada preporučuje posredno staležima savez s nasljednim provincijama donje Austrije, koji je nekada bio a i sada je, jer se savez nije raskinuo, ofenzivnog i defenzivnog karaktera protiv svih neprijatelja. Možda su hrvatski staleži stavljajući uvjet svojoj budućoj vladarici da mora držati Štajersku, Kranjsku i Korušku u Austriji, mislili i na određeno vrijeme, kad njihov vladar nije stolovao u Austriji te nije držao spomenute nasljedne pokrajine i stoga nisu znali kome će se pokoravati, jer je bilo više vladara, možda su pače