VJESNIK 7. (ZAGREB, 1937.)
Strana - 3
3 isprava, kojima su razna lica iz pobožno-sti izvršila u korist pojedinih samostana svakojaka djela. Dok dakle ova isprava po izdavaču pripada Stjepanu II., po svemu drugome ide u broj onih isprava, koje je sastavio kancelar Tedor baš u doba, koje stoji na prelazu iz Zvonimirovog nekancelarijskog izdavanja isprava u kancelarijsko. 0 ) Stupivši na prijestolje Stjepan II. potvrdi ženskom benediktinskom samostanu posjed Pusticu u Lažanima kod Splita, koji bijaše dobio od kralja Zvonimira. 7 ) Potvrdu ovog posjeda samostanu kralj je izvršio na taj način, što je izričito potvrdio Zvonimirovu darovnicu. U ispravi stoji: et hoc idcirco et ita, ut, quemammodum a memorato rege Mud donacionis scriptum habebatur ratiim atque firmatum, pari modo immo meliori a nostra regali dignitate cum nostri impressione sigilli roborari nec non perpetim deberet firmari. Do te je potvrde došlo tako, što je samostanova opatica došla kralju sa nekim duvnama na dan Male Gospe 8. septembra i s ispravom »nedavno preminulog kralja Zvonimira«. Ovaj datum je datum fiksiranja kraljeve odluke, datum pravnom djela (actum) a ne pod jedno i dan izdavanja isprave kako drži Šišić 8 ) u koliko se o »izdavanju« isprave u pravom smislu riječi (datum) u ovom slučaju uopće može govoriti. Da je isprava izdana 1089. smatram ne samo po tome, što se za Zvonimira kaže, da je nedavno preminuo (a nuper defuncto Suinimiro) nego i što se može uspostaviti vrlo uska veza između narativnog i dispozitivnog njezinog dijela. Iza najšire notifikacije svoje odluke, koja je izražena riječima cunctis nostri regni conprovincialibuss, kralj spominje stupanje na prijestolje svojih o-taca, djedova i pradjedova uz pristanak svih plemića Hrvatske i Dalmacije (Cum igitur omnipotentis dei pietas me sua clemencia patrum, auum, proauumque solio in regio, omnibus Chroacie et Dalmacie nobilibus collaudantibus, exaliauerit honore). Dodaje, da su kralju stali pridolaziti plemići, pučani i predstojnici crkava i samostana a da se privedu konačnom rješenju poslovi, koji su otprije visjeli, ili da izrade po koju kraljevsku odluku putem njegove milosti. Prirodno je, da je prva kraljeva odluka pala u korist splitskog benediktinskog ženskog samostana i to s obzirom na jedan akt, o kome je postojala Zvonimirova isprava, izdana ili bolje redigirana pred deset gdina. Odluka kralja Stjepana II. ne ograničuje se samo na potvrdu već stvorene Zvonimirove odluke i na potvrdu njegove isprave nego fl ) Vjesnik III, str. 189. 7 ) Tekst isprave u Doc. br. 124. Šišić, Priručnik str. 287—288, uz reprodukciju. Reprodukciju ima još i Klaić, Povijest Hrvata I. str. 121. Novak, Scriptura beneventana, Zagreb 1920. tab. 18. i u mojim Monumenta diplomatica I., tab. 14. 8 ) Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925., str. 592.
