VJESNIK 7. (ZAGREB, 1937.)
Strana - 37
37 njegovih veza s Venecijom hrvatski staleži su ga slali onamo, da zastupa hrvatske potrebe i politiku zajedničke obrane proti Turcima. Talijanski povjesničar Sanudo veli, da je u starosti svojoj, malo prije smrti, Toma Crnić spjevao pohvalnu pjesmu u čast mletačkog Dužda. U osjećajima prema Veneciji nije se razlikovao ni Marko Marulić, koji od Pecinića bješe postao Marulus, kao što Toma od Crnica postade Niger i Nigro. Tako su zahtijevala vremena. Toma Crnić je bio u najprijesnijim prijateljskim vezama sa svojim sugradjaninom Markom Marulićem, kako dokazuje i oporuka Markova, u kojoj ostavlja »prečasnomu gospodinu u Kristu Tomi Nigru, skradinskomu biskupu jedan kodeks Platonovih djela prevedenih iz grčkoga na latinski jezik po Ficinu Florentincu, da ne izgledam nezahvalan prema mužu, koji me je za života silno volio«. 5 ) Ovako je Marulić pisao u ljetu god. 1521. Kao što je postanak Hrvatske djelo nekolicine starešina onih plemenitih bratstava, (generationes, tribus), 0 ) tako je i kasnije održavanje, obrana i njezino uredjivanje djelo potomaka onih prvašnjih prvaka i starešina. Dok se povijest srednjega vijeka i dalje kod zapadnih naroda vrti okolo kraljeva i njihovih dinastija, povijest Langobarada i Hrvata i španjolskih Gola vrti se isključivo oko plemstva, to jest: oko onih kuća, koje su zemlju osvojile, uredile i branile. Medju Hrvatima, kao i medju Langobardima i španskim Gotima, kralj bijaše samo prvi medju jednakima. Nije on stvarao plemiće, nego su plemići stvorili njega. Hrvatska nije bila nikada monarhija u smislu, da jedan sam vlada. Bizantinska je monarhija bila prava diktatura za sva pitanja javnoga i privatnoga života. To bizantinsko shvaćanje monarhije je prešlo u Rusiju. Primiše ga i Osmanlije, kad stupiše na europsko zemljište. Kod Hrvata svaki starešina plemićke kuće bijaše vladar na svomu. Formula starinske prisege kralju sačuvala se je do danas: »Mi, koji svaki vrijedi, koliko ti vrijediš, a svi skupa vrijedimo više nego ti vrijediš, prisižemo ti vjernost, ako budeš štovao naše slobode i povlastice, ako ne, ne«. Ovakovo shvaćanje se uvriježilo i medju Ugre, koje se odsijeva i u »Zlatnoj Buli« Andrije II. Za to je sasvim prirodno, da je i obrana Hrvatske bila djelo nekolicine plemenitaških kuća. Početkom XVI. vijeka nastupom na osmansko 5 ) Petar Kolendić: Marulićeva Oporuka, Split 1924. Naklada splitske općine. »... in eum, qui me vivum dilexit plurimum«. 8 ) Toma Splićanin: H is tor ia Salonitana C. VII.
