VJESNIK 7. (ZAGREB, 1937.)

Strana - 163

I 163 Za infinitiv dolaze uvijek oblici na t, a nikada na ti. Dolaze čakavačke riječi, kao tr (— ter), gre (1570.), ali (— ili), dim (— velim), kantentali (tal.). R. Strohal K ŽIVOTOPISU TOME ERDÖDA Toma Erdödy znameniti i slavni hrvatski ban (1584.—1595. i 1608.—1615.), gojio je takodjer želju, da postane dvorskim sucem. Kad je umro dvorski sudac Stjepan Bathory, bijahu dva kandidata za ispražnjenu stolicu dvor. suca: Gjuro Tarso i Sigismund Forgacs. Kako je Toma Erdödy uživao veliki ugled kod dvora, upravi na nj nadvojvoda Matija pismo, moleći ga, da mu saopći, kojega od rečenih dviju kandidata drži sposobnijim za tu službu. Toma Erdödy odgovori nadvojvodi 31. marta 1606. iz Čića. U tom pismu razlaže, kako je nadvojvodu i sam molio već prije tri tjedna, da ga kralju preporuči za to ispražnjeno mjesto. On da je 23 godine vjerno i požrtvovno služio kralju, stavljajući na kocku svoj život i svoj imetak; od kojega je mnogo istrošio, bez da je ikad tražio otštetu, jer mu je milija milost kraljeva nego li novac. Stoga drži, da će nadvojvoda to uzeti u obzir, i njega kralju preporučiti. Ne dolazi li pako njegova osoba u račun, to izjavljuje, da nema ništa protiv oba rečena kandidata, koji su obojica dobri katolici. Dalje piše glede sabora u Požunu, da taj ima nastojati da se dostojni po kralja mir sklopi s Turcima, ne uspije li to, neka se rat svom odlučnošću nastavi, u kojem će sudjelovati i svi strančarski interesi. Originalno ovo pismo nalazilo se je g. 1936. kod antikvara Rudolf a Hönischa u Leipzigu. E. L. JURAJ KLASNIĆ OPISUJE TEGOBE HRVATSKIH VOJNIKA U SASKOJ G. 1680. Porodica Klasnića stekla je pod okriljem Frankopana imanja oko Lipe i Bosiljeva, i tako je sve do zatora Frankopana stajala u neprekidnoj vezi s njima. Iza pada Zrinskog i Frankopana služe Klasnići u krajiškoj vojsci. Tako i Juraj Klasnić. On služi u vojsci, koju je kralj Leopold I. držao u Saskoj kao protutežu nastojanjima francuskoga kralja. Klasnić se javlja iz Cvikave 29. juna 1680 .svome prijatelju Gjuri Kukuljeviću, prefektu ozaljskih i bosiljevačkih imanja, te upućuje pismo preko Drezdena, Praga, Beča, Graca i Karlovca u Bosiljevo. Kako je to pismo pisano hrvatskim jezikom, ne treba mu tumača. Ono se nalazi medju »Croatica« u državnom arkivu u Zagrebu. Glasi: Služba moja da je v. m. preporučena kako mojemu dragomu gosponu ocu. Moram ljubljenomu i dragomu gosponu ocu obznaniti, kako je sada ovdi, da je dosta zlo, od kojega zla v. m. vsih tamo i vas horvacki orsag občuva gospodin Bog. Lipo prosim dragoga gospona oca, da mi nezamire, da nisam pervo v. m. pisal. Bog jedini zna, da niti sam mogal, niti sam prilike imal, onda kadi smo sada ni prilike kot je pervo bilo, dalje od Drezne 14 mil zemlje smo prošli još o Filipovo; nigdar nisu Horvati vu Saksonii tako zlom redu bili, kako su sada, kaj god je koji imal to je vu Drezni ostavil, a sad se ne srni već po nje, niti pusti nas ritmestar nijednoga nutar. Jedan je hodil nas, koji ženu imal po nju, vu Dreznu, taki ga je va rešt vrgal ritmestar, koji povida, da je jur dosti hiž nutri zaperto, i na mojem