VJESNIK 5. (ZAGREB, 1931.)
Strana - 134
134 izrijekom protiv koga je uperen, ali je iz svega jasno, da je taj »ugovor prijateljstva« odnosno savez <bio uglavljen protiv Hrvata. Koloman se naime spremao udariti na Hrvatsku, pa je sklopio s Mlečanima savez, da mu oni ne bi pri tom pravili neprilika, a jer su opet Mlečani svojatali i prisvajali dalmatinske gradove, to Koloman u ovom momentu i ne poriče duždu pravo na Dalmaciju nastojeći ga nadmudriti, da ostane miran svaki pri svom, dok se tobože pouzdano ne dokaže »što pripada tebi (= duždu) po tvojima a što meni ( Kolomanu) po mojima predšasnicima.« Ovim je riječima, pozivajući se na predšasnike, Koloman nišanio na svoje baštinsko pravo, stojeći dakako na ugarskom stanovištu da je po izumrću muškoga roda narodne dinastije u Hrvatskoj pravo nasljedstva na hrvatskodalmatinsko prijestolje prešlo preko Zvonimirove udove Jelene, sestre ugarskoga kralja Arpadovca Vladislava, na ugarsku arpadovsku dinastiju. 29 ) Kad je ovako Koloman s osobitim oprezom učinio »ugovor prijateljstva« s Mlečanima, glavno mu bijaše, da i svoju vlast osnuje po cijeloj Hrvatskoj sve tamo do obala dalmatinskih. Stoga skupivši vojsku sâm je povede 1102. god. na Hrvate. No došavši do medašne rijeke Drave nade ondje već hrvatsku vojsku pod vodstvom dvanaestorice plemenskih starješina spremnu za boj. Zgodno s obzirom na ovu vojsku veli dr. Rački (Borba R. XXX. s 130. i 131.): »A to bijaše zbilja prava narodna vojska hrvatska, sastavljena, kano što to bivalo kod svih slovenskih naroda u prvo doba, iz četa, koje su sva hrvatska plemena pod vodstvom svojih plemenskih starješina izaslala na obranu svojega doma. Čete plemena pod svojim vojvodom činile su odjel ove zajedničke narodne vojske, koja je indi podieljena bila u dvanaest plemenskih odjela.« Koloman dakako bijaše uvelike iznenađen vidjevši tako veliku hrvatsku vojsku na granici između obje zaraćene kraljevine na rijeci Dravi. Uzato se zaista još živo sjećao strašnoga svoga poraza 1099. god. u Galiciji, što ga je pri podsjedanju grada Premysl-a snašao od ruske i kumanske vojske. O tome porazu madžarska »Chronicon Pictum« (e. c. p. 203.) piše ovo: »Tako kralj i svi njegovi brzo bježeći dođoše u Ugarsku. Blago pak kraljevo i sve one, koji ne mogahu brzo bježati, ugrabiše (zarobiše) Kumani. Toliki tamo bijaše pokolj, da su u tolikom pokolju rijetko bili Madžari. Koji pak od Madžara bijahu utekli u šume, prisiljeni glađu, pekli su potplate svoje obuće i jeli. Što više? Tolike su se tad pogibli zbile, da se niti ") Dr. Fr. Rački: Borba R. XXX. s. 128. i 129. — Tade Smičiklas: Poviest Hrvatska I. s. 262. — Vjek. Klaić: Povjest Hrvata I. s. 126.
