VJESNIK 5. (ZAGREB, 1931.)

Strana - 118

Od smrti posljednjega Trpimirovića Stjepana II. do ugovora na Dravi 1102. Što je časnija i veličajnija uspomena bila u narodu hrvatskom na vladajuću dinastiju Trpimirovića, to je veći metež nastao između nesložnih i zavađenih velikaša hrvatskih iza smrti posljednjega člana roda Trpimirovića — Stjepana II. godine 1091. O tom metežu i raspu, koji je smrću Stjepana II. nastao u Hrvatskoj, pripovijeda splitski arhiđakon Toma u svojoj »Historia Salonitana« (digessit dr. Fr. Rački Zagrabiae 1894. p. 56. i 57.) ovo: »Kad je tako cijeloga roda kraljevske krvi nestalo, nije bilo više nikoga, koji bi u kraljevstvu Hrvata po pravu mogao doći na prijestolje (qui in regno Chroatorum rite succedere debuisset). Stoga počne nastajati velika nesloga medu svim velikašima kraljevstva. I kad su podijeljeni (na stranke) sad ovaj a sad onaj iz požude za kraljevanjem prisvajali si gospodstvo u zemlji, nastaše nebrojeni grabeži, plijenjenja, ubistva i legla svakojakih zločina, jer jedan drugoga nije prestajao dan na dan proganjati, napadati i ubijati (Alter enim alterum insequi, inuadere, trucidare cotide non cesabat).« Strasti su dakle stranačke iz požude za vlašću pa iz egoističkih motiva bile prevršile svaku mjeru, te pojedinci ne predahu ni pred izdajom svoje vlastite domovine. O tom pomenuti splitski arhiđakon Toma dalje veli: »Doista bijaše u to doba neki velikaš u Slavoniji (= Hrvatskoj) (quidam ex magnatibus Sclauonie), koji, kad su ga njegovi suplemenici mnogim nepravdama izazivali i satirali mnogim štetama, ne nadajući se, da bi se drukčije mogao oduprijeti tolikim zloćama, otiđe u Ugarsku. Stupivši tad pred kralja Vladislava uze ga nagovarati, svjetujući mu (persuadens ei), da pođe zauzeti kraljevinu Hrvatsku i podvrći je svome gospodstvu (ut ad capiendum Chroatie regnum, et suo dominatui subjugandum exiret), potpuno ga uvjeravajući, da to lako može izvršiti, jer je ono kraljevstvo ostalo prazno i bez zaštite kraljevske skrbi (dans ei plenam fiduciam, id facile posse complere, cum regnum illud uacuum et sine tutela regalis prouidentie remansisset).« S ovim se Tominim živim i uvjerljivim navodima donekle podudara