VJESNIK 4. (ZAGREB, 1929.)

Strana - 154

154 Uljanik, Katinci, Badljevina itd.), a pomaže i škole milosrdnih sestara u Bosni i Daruvaru. Namjenom dara od 836 jutara šume osigurava uzdržavanje monaha u manastiru Pakri. Muževima različitih zvanja omogućio je Janković školovanje u osnovnim, srednjim, stručnim i visokim školama, a jednako je potpomagao kulturne radnike i književnike svoga vremena (Požežanin Franjo Ciraki posvećuje Juliju grofu Jankoviću 1871. svoje »Prve pjesme«). Jednako i Spiro Dimitrović Kotoranin izdaje 1861. kod Ante Jakića u Zagrebu prijevod Schillerovih »Razbojnika« troškom Julija grofa Jankovića, dok mu Luka Ilić Oriovčanin posvećuje još god. 1846. svoju knjigu »Narodni slavonski običaji«. U porodičnom arhivu Jankovića nalazi se znatan broj pisama i svečanih poslanica, kojima cijele korporacije i pojedinci strnom i prozom slave domoljubna djela i darežljivost Julija Jankovića.

41

) Poslije prodaje svojih imanja u požeškoj županiji živio je Julije grof Janković ponajviše u Kalksburgu kod Beča sa svojom porodicom, koja si je nabavila manji posjed u Achenkirchu na ahenskom jezeru u Tirolu. I majka Ljudevita s dvije kćeri Marijom (udatom Adamović) i Anom Elizabetom bijahu kao i njihov otac plemenite duše i dobra srca, osobito prema nevoljnima i potištenima. Julije Janković umro je dne 14. studenoga 1904. u visokoj dobi od gotovo 85 godina u Beču, a sahranjen je u Achenkirchu. Žena ga je preživjela, a doživjela je još veću starost od 87 godina. Umrla je god. 1923. u Achenkirchu. Starija kći Julija grofa Jankovića i Ljudevite Janković de Montbel po imenu Marija bila je od 1883. udata za Belu pl. Adamovića-Čepinskog. Ona se mnogo bavila genealoškim studijama svoje porodice i rodbine, pa je zbog toga bila u vezi s nekim našim hrvatskim povjesnicima, naročito s pok. Ivanom Kukuljevićem, davnim prijateljem njezina oca.

42

) U svojoj okolini bila je Marija Adamović rod. grof. Janković visoko cijenjena i poštovana kao velika dobročiniteljica. Posljednjih godina svoga života prebivala je na svom skromnom imanju u Slat. Drenovcu, gdje ju ispred bijesnih pljačkaša za prevrata zateče dne 30. listopada 1918. tragična smrt. Prema devizi: Sve za druge, za sebe ništa

... često je — kako njezin dušobrižnik Julije Bürger potvrđuje — davala i zadnji novčić za lijek sirotinji, a za vrijeme svjetskoga rata sama je sirotinji u Drenovcu povijala rane. Svoje imanje poklonila je kao revna katolikinja u bogoštovne i karitativne svrhe, pa je od toga poslije njezine smrti u Drenovcu sagrađena kapela Srca Isusova, koju je župnik Bürger dne 19. listopada 1924. blagoslovio.