VJESNIK 4. (ZAGREB, 1929.)

Strana - _8

Kad su Emiliju Laszowskom o 60-godišnjici njegovoj čestitala »Braća Hrv. Zmaja« u kr. drž. arkivu 1. IV. 1927. imao sam zadaću, da ispred nje progovorim nešto njemu u čast. Mislim da sam onda pogodio nesamo misli sve zmajske braće, već i svih čestitih ljudi, koji poznaju njegov rad. Rekao sam: »Dragi veliki meštre! Dolazim pred tebe u ime časnog zbora, svih časnih meštara i ispred sve druge braće zmajske, da ti čestitam šezdesetu obljetnicu tvojega prezaslužnoga života. Na putu čovječjeg rada, uz ogramne hridine, na koje se moramo uspeti, hoćemo li doći do uspjeha, ima i cvjetnih oaza, na kojima možemo lagodno, lijepo i dragosno počinuti i gledati ono, što je prošlo i što smo odavna proživjeli. Eto u taj čas nalazimo se na takovoj oazi. Nalazimo se u miloj hladovini stabla tvojega života, i promatramo život tvoj, koji je dosegao eto već i šezdesetu godinu. U potpunoj, zamjernoj snazi uma i srca, ti ju proživljuješ, a mi, koji se oko tebe kupimo, znamo, da se kupimo oko čovjeka, zamjernih i velikih vrlina, zlatnoga srca i velike duše. Poznajem te, kao pravoga brata odavna. Mogao bih reći, da smo zajedno rasli u idealima naših misli, u toplini svojih osjećaja za domovinu Hrvatsku

... znam sve, što si radio, kao učenjak narodu hrvatskom i proslavio se na povjesnom polju, stekavši besmrtne zasluge kao izdavač starodrevnih povjesnih spomenika, Turopolja, Zagreba itd. i kao pisac prekrasnih monografija. Znam da si, otkako smo zajedno osnovali družbu »Braće Hrvat. Zmaja« upravo nenatkriljivim žarom svoga srca stekao neprolazne zasluge za miljenče svoje, naše društvo, naše bratstvo. Isto tako znam, što si učinio kao čovjek, koji si ostao jak, čvrst i gvozden, u svom značaju i onda, kad ti je prijetila opasnost, da ćeš izgubiti radi patriotizma karijeru i egzistenciju. Mnogo si časova zacijelo imao, kad bi ti se zanos morao pretvoriti u očaj, ali ti nisi klonuo. Ostao si ustrajan, nepokolebiv, postojan i divan. Dao si nam primjer, kako se moramo boriti za svetinje. Zaslužio si, da ti već živomu stavimo spomen-ploču, ali neka bude daleko i daleko jošte čas, kad će ti je zahvalno potomstvo iza smrti staviti. Zanosnim te čustvom danas pozdravljamo, vijencem zahvalnosti kitimo, i iz sve dubine bratskoga srca kličemo: Živio!« Mislim, da sve to mogu sada ovdje napisati i kao čestitku pisca i čitača »Vjesnika kr. državnog arhiva«. Dr. Velimir Deželić st.