VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)

Strana - 151

151 Budući da su Dubrovčani odavna radili o tom, da se njihova crkva odcijepi od splitske metropolije a biskup njihov da postane samostalnim nadbiskupom, pa su to i sada nastojali isposlovati kod pape Grgura VII., dok je naprotiv splitski nadbiskup Lovro bio odlučno protivan krnjenju svoje metropolije, pošalje papa svoga poslanika kardinala Petra, da na licu mjesta cijelu ovu prijepornu stvar izvidi i ispita. Stoga i prolazi u prvoj četvrti 1078. god. kroz hrvatske zemlje, s juga od Crne gore na sjever prema Splitu papinski poslanik kardinal Petar,

44

) pa je mimo njegov razgovor o prijepornom pitanju s nadbiskupom splitskim Lovrom napose važno, da je on zajedno s kraljem Dimitrijom Zvonimirom, kraljicom Jelenom Lijepom (di Lepa regina) i njihovim sinčićem Radovanom (di Radovano figliuolo del re) kao i sa spomenutim domaćim nadbiskupom Lovrom i drugom kraljevom pratnjom pohodio u samostanu Sv. Stjepana kod Splita posljednjega još živućega Trpimirovića-Stjepana, koji je uz ovu zgodu darovao spomenutom samostanu od svoga očinstva dva komada zemlje (due campi del mio patrimonio), jedan uz most Naslap (uno al ponte ad Naslap), a drugi uz Brestovi potok (1' altro campo a dirrito per Brestovipotoch).

45

) Ovaj svečani pohod kraljevske obitelji, učinjen posljednjem Trpimiroviću, svakako je znak osobite kraljeve pažnje i poštovanja prema posljednjem izdanku slavne dinastije Trpimirovića — Stjepanu, koji je to darovštinom očinskih zemalja baš u prisutnosti kraljevoj i njegove obitelji kao svjedoka u darovnici na doličan način i obilježio. Objektivnost i pravednost kralja Dimitrije Zvonimira izbija na osobiti način, kad je u Šibeniku 1078. god. pred odličnom svojom pratnjom s nadbiskupom Lovrom na čelu i pred papinskim poslanikom kardinalom Petrom opozvao vlastitu svoju darovnicu nekih zemalja oko planine Mosora u kraju od Solina do Bihaća, što ih je držeći, da su to kraljevske zemlje, bio darovao svome ujaku Strezi (rex dederat Stresi, anunculi sui, totas terras, que erant in Masaro et incipiente a Salona usque Biaki), a sad ih je povratio samostanu **) U koliko je u ove razmjerice bio upleten biskup barski i zetski vladar Mihajlo, koji je, kako Rački (Borba R. XXX. s. 76) veli »bio naumio izstupiti posvema iz sveze s istokom te pristati uz onaj sunarodni savez, koj je papa Grgur VII. upravo tada stao izvoditi i u koj je

... Hrvatska takodjer pristupila«, — te kome je spomenuti papa u pismu od 9. siječnja 1078. priznao naslov kralja (»Michaheli Sclavorum regi« Rački: Doc. s. 211.) — o tom isp. dr. D. Gruber: O dukljansko-barskoj i dubrovačkoj nadbiskupiji do polovice XIII. stoljeća (»Vjesnik zemaljskog arkiva« god. XIV. Zagreb 1912.) 5. 124. do 128. — Šišić: o. c. 1925. s. 569, 570. i 572. ) Rački: Documenta s. 119.