VJESNIK 3. (ZAGREB, 1928.)

Strana - 128

njegovoj vlasti, treće o banskom namjesniku, četvrto o kapetanu i vicekapetanu kraljevstva, peto o banovcu ili vicebanu, šesto o protonotaru, sedmo o polasku hrvatskih poslanika na ugarske sabore, osmo o insurekciji i banderijima, deveto o kontribuciji kraljevstva hrvatskoga, deseto o blagajni i regnikolarnoj zakladi, i t. d. Tako ima dalje i poglavlje o trgovini, obrtu i prometu, o školama i stipendijama, kao i o zakladi vjerozakonskoj i školskoj; zatim o pripadnosti Rijeke i Dalmacije kraljevini Hrvatskoj. U jednu riječ: taj drugi ekstrakt sadrži svu gradju o razvoju hrvatskoga državnoga prava onamo Od zlatne bule Andrije II. pa do godine 1832. Vrijedno bi bilo potanko ustanoviti, kako je ovo drugo djelo nastalo i tko ga je sastavio. Ono nije rad jednoga čovjeka, nego više njih. Sudeći po nekim bilješkama započeo ga je izradjivati Aleksandar Szécsen (1740.—1813.), dok je bio sekretar zemaljskih konferencija, dakle nešto prije 1770.; on je izradio najstariji dio, koji obuhvata god. 1222.—1756. Poslije njega popunjivali su ga pojedini arhivari i protonotari, dok ga nije u onom obliku, kako ga prikazuje primjerak rukopisa u knjižnici državnoga arhiva, konačno god. 1833. dogotovio i redigirao tadanji arhivar Valentin Kirinić (1829.—1840.). Kirinić je dao djelo uvezati i sastavio je za nj zasebni sadržaj ili pregled (conspectus) s ovim potpunim naslovom: »Conspectus materiarum in objectis regnicolaribus regna Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae concernentibus, quarum extractus ex actis in archivo regni existentibus peractus habetur modalitate sequenth (sada se redjaju podpuni naslovi svih 28 poglavlja). Ovaj pregled ili »conspectus« dao je Kirinić uvezati u knjigu pred sam tekst djela. Pojedina poglavlja označena su brojkama na stranicama, a čitavo djelo brojkama na listovima (fol. 1—389). Premda su oba izvoda (extractus) bila pohranjena po arhivima, te je svatko, kojemu je ustrebalo, mogao dobiti i ovjerovljene prepiše, ipak se je počela sve više osjećati potreba, da se naročito drugi ekstrakt popularizira i raširi. Naročito se osjećala potreba takova priručnika o državnom pravu hrvatskoga kraljevstva poslije god. 1790., kad su Magjari sve jače naturivali svoj jezik u samoj Hrvatskoj, a s tim u svezi stali poricati, da je hrvatsko kraljevstvo ravnopravno Ugarskoj, već da je naprosto ugarska županija, pa da mu ne pripada pravo, da stvara zakone. Osobito se je to isticalo na ugarskom saboru god. 1825.—1827., kad se je člankom 8. obnovio zakonski članak 67. od 1790./1., kojim bi izabrana medju članovima sabora velika kraljevinska deputacija, kojoj je bila zadaća, da na svima poljima izradi zakonske predloge o reformama u javnom životu, pa tako preudesi dosadanji ustav, upravu, sudovanje, vojništvo, financije, kulturne i vjerske ustanove. U tu veliku deputaciju