VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)

Strana - 93

93 moglo poći mnogo dalje od fiksiranja općenitih načela, koji su mogli pomoći što lakšoj i skorijoj provedbi odredaba mirovnih ugovora, i neke od ovih odredaba pobliže interpretirati. To i jest duh ove konvencije, koja je izradjena god. 1921. a potpisana 6. aprila 1922. te do sada ratificirana od svih signatarnih država osim Madjarske. (Signatarne su države u ovom slučaju: Austrija, Madjarska, Italija, Poljska, Rumunjska, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Čehoslovačka). U prvom se članu ove konvencije izričito ističe, da ona vrijedi ne samo za Austriju i Madjarsku prema ostalim državama, nego i za sve nasljedne države izmedju sebe. Iz toga jasno proizlazi, da je Rimska konvencija išla za tijem, da se i arhivsko pitanje likvidira na svim stranama, kao i svako drugo pitanje, kome dadoše povoda svjetski rat i mirovni ugovori i nova politička karta Europe. Dalje se u ovom članu ponavljuju odredbe saint-germainskog i trianonskog ugovora. U drugom se članu odredjuje pobliže na koji način Austrija i Madjarska imadu da donesu na znanje drugim državama one arhivske sastavine, koje, s razloga, što se odnose na više država, ostaju na predjašnjem mjestu, te se već sada zajamčuje slobodan pristup delegatima pojedinih država u arhive, registrature i razna hranilišta akata. Delegatima je slobodno proučavati materijal, prepisivati ga, fotografirati, praviti izvatke i u pojedinim slučajevima mogu pojedine države, uz uvjet reciprociteta, posudjivati neke stalne spise, ali tako, da od svega toga ne smije da trpi redovita služba. Napokon sve arhivske sastavine treba da ostanu na svojim mjestima. Sve to vrijedi za čitav materijal, koji se nalazi na području bivše austro-ugarske monarhije, dakle ne samo na onaj, koji se u Austriji i Madjarskoj, nego i onaj, koji je u posjedu država nasljednica. Čl. 3. odredjuje način restitucije odnosno predaje arhivskog materijala. Najprije treba da interesovane države u roku od mjesec dana, od kada konvencija stupi na snagu, odrede svoje delegate, koji će proučavati pisani materijal. Kad bude završen ovaj posao, imadu se predati spiskovi, u kojima će biti označeni spisi, koji se traže. Država, kod koje se nalazi arhivski materijal, ima da prouči te spiskove i, ako nema ništa da primjeti, odmah da izvrši predaju. Vidi li se za ovog posla, da neki materijal imade značenje i za neku treću državu, treba je o tome obavijestiti, da i ona odredi svoje delegate u svrhu, da se izvrši definitivna predaja materijala. Dalje je riječ o arbitrarnom rješenju eventualnih sporova i o drugim postupcima, koji imadu da pomognu izvršenju odredaba mirovnih ugovora i ove konvencije. Čl. 4. interpretira odredbe §-a 274. al. 2. saint-germainskog ugovora i § 257. al. 2. trianonskog odnosno arhiva, registara i planova industrialne,