VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)
Strana - 84
84 materijala ne dolazi, po njegovom nazoru, koji je u skladu s modernom arhivistikom, poslije znanstvenog, nego i jedno i drugo vrijede u istoj mjeri. Kao ostale članove komisije postavila je austrijska vlada visoke arhivalne činovnike, koji su vrlo dobro upućeni u sve ono, što je od važnosti i značenja u arhivalnom životu i radu. Ova je komisija imala pune ruke posla u doba, kad su se vodili pregovori o miru, a i sam Bittner priznaje, da je u mnogo čemu lijepo uspjela. Dok je radila u korist austrijskih interesa uopće, čekala je, da se jave države nasljednice sa svojim zahtjevima, pa i dočekala. Prva se javila Italija i to već u februara 1919. Ne samo da se to dogodilo prije nego što bijaše potpisan ugovor o miru, nego i u doba, kad se nije znalo, kako će se riješiti pitanje vlasništva nad javnim dobrima bivše austro-ugarske monarhije, dakle i nad arhivima. Italijanska je komisija za primirje jednostavno zatražila, da joj Austrija preda neke arhivske i muzealne predmete, te se zaprijetila, da će, ne udovolji li austrijska vlada njezinom zahtjevu, upotrijebiti silu. Tada se njemačko-austrijska vlada morala pokoriti, ali je ipak uspjela, da spasi mnoge arhivske cjeline, koje su postale na njezinom području, a koje je italijanska komisija u početku tražila za sebe. 26. maja 1919. bi potpisano zajedničko očitovanje (Dichiarazione-Erklärung) članova italijanske arhivske komisije i njemačko-austrijskih arhivskih strukovnjaka. Obe stranke očituju, da je postignut sporazum o načelima, koji će se primijeniti na arhive i registrature, i konstatiraju, da se obzirom na otvorena pitanja, postupalo po ovim načelima. Priznaje se načelo provenijencije (principio di provenienza — Herkunftsgrundsatz) a ne načelo odnosa sa nekim stalnim područjem (e non un principio di relazione o di territorio — nicht ein Betreff oder Gebietsgrundsatz). Prema ovim načelima zatražila je Italija i dobila iz njemačko-austrijskih arhiva akte, koji su nastali iz djelovanja onih oblasti, koje su imale svoje sjedište u Italiji ili ga imaju danas, pa arhivi centralnih austrijskih ili austro-ugarskih oblasti ostaju netaknuti. Kod obiju stranaka postoji uvjerenje, da arhivi dijele sudbinu zemalja, u kojima su postali i da s ovima tvore jednu nedjeljivu cjelinu. Kad se Italiji predala stalna količina arhivalija, koje je zatražila naročitim popisima, onda se U zapisniku o toj predaji od 19. novembra 1919. konstatovalo, da se predaja izvršila potpuno u duhu den völkerrechtlichen Vertragsurkunden str, 39, 133, 146, 168, 233, 261 i Arçh». vaüsche Zeitschrift 1925. str. 143. op. 2.
