VJESNIK 2. (ZAGREB, 1926.)

Strana - 5

5 Kao pristav arheološkoga muzeja istaknuo se je Bojničić kao marni strukovnjak naročito u numizmatici i epigrafici, u kojoj je struci nadkriljivao i samoga svoga šefa Šimu Ljubica. Uz ovoga nije baš najbolje živio, jer je Ljubić bio vrlo sekantan čovjek, i gotovo svaku bi izostalu uru svojih činovnika dojavljivao vladi. Najgore je snosio, ako bi ga Bojničić upozoravao na falsa, koja je Ljubić kao izvorne starine nabavljao. Došavši Bojničić u zem. arhiv, koji je tada bio na Markovom tigu u prizemlju banske palače, našao je ondje kao dnevničara namještenoga sadanjega ravnatelja arhiva, tad pravnika II. god., E. Laszowskoga, s kojim je uzeo provadjati uredjivanje arhiva. Njegovom su brigom adaptirane pisarne arhiva, zasnovana je priručna knjižnica, a kad je počeo izlaziti „Vjesnik zem. arhiva", stupio je zem. arhiv u zamjenu publikacija sa najodličnijim domaćim i stranim arhivima, zavodima i društvima, pa tako je znatno obogatila knjižnica arhiva. Osobito je nastojao, da se pomnožaju arhivalne zbirke. Gdje se je dalo nabavljeni su cijeli arhivi i pojedine isprave. Tako je zasnovana i zbirka historičkih slika, koja je danas znatna i od velike vrijednosti. Nastojao je u više navrata, da se uredi arhiv na osnovi modernih zahtjeva, i da se za to uredi poseban zakon, kojim bi se bio normirao i bolji položaj činovništva arhiva, jer zakon o zem. arhivu od g. 1870. već je bio odavna zastario. Nu na žalost ispunjenje ove želje nije doživio. Može se sumarno reći, da je Bojničić u istinu zemalj. arhiv digao do zamjerne visine i učinio ga poznatim svijetu. Sa svojim činovnicima postupao je dostojno, tražeći savjesni i marni rad, ali i priznavajući im to brigom za njihov napredak. Bojničić je već god. 1878. (pod konac) otpočeo svojim književnim radom i to u „Vijencu" (br. 49.) Njegova je struka historija i kulturna historija. Mnogo je pisao u domaće znanstvene i beletrističke časopise, te dnevnike i t. d. Pisao je hrvatski, njemački i magjarski. Osobiti je mar posvetio genealogiji, te je mnogo radio na polju ispitivanja prošlosti naših hrvatskih porodica. Tako je za neke porodice izradio gotove obiteljske kronike. Po svoj prilici taj njegov rad ne će nikad biti publiciran, što je šteta. Bio je urednikom časopisa : „Kroatische Revue" 1882. i 1887. (2 godišta), „Glasnik društva umjetnosti" 1882.—1884., „Vjesnik kr. hrv. slav. dalm. zem. arhiva" 1899.—1920. (22 godišta), „Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu" I. 1925. (dovršio E. Laszovvski). „Prosvjetna biblioteka" 1917.—1924. (11 svezaka).