VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 74

74 pisac Ivan Turčanski: „Item (rex) ad terram Boznae, similiter regiae coronae subiectam, ad conterendam proterviam quorundam rebellantium, magnificum virum Nicolaum Konth, palatinum regni sui, et venerabilem in Christo patrem, dominum Nicolaum archiepiscopum Strigoniensem, cum quibusdam aliis baronibus et militibus regni sui, cum magno exercitu destinavit. Qui intrantes Castrum Zrenck (Sebernek, Zrebnek) obsederunt, sed minime capere potuerunt, ac cum magno damno personarum et rerum discesserunt"

66

). Ovu drugu vojsku, koja bijaše prodrla u oblast Usoru, stigla je još i druga nedaća. Nadbiskup ostrogonski Nikola, kako je podjedno bio i vrhovni kancelar kraljevstva, bijaše sa sobom ponio kalupe velikoga državnoga pečata, pa ih je predao nekim svojim službenicima, da ih pomno čuvaju. Ali ti čuvari mjesto da kalupe čuvaju, sami ih ukradoše i s njima pobjegoše. Tako ostade država bez velikoga pečata. Vrativši se iz Bosne bila je Ljudevitu I. prva briga, da dade načiniti kalupe za svoj novi državni pečat. Već 27. siječnja 1364. izdao je povelju za plemića Mrmonju iz Dubronika u Buškoj županiji, pa je taj svoj privilegij dao potkrijepiti „pendentis et autentici sigilli nostri novi duplicis munimine"

67

). Jednako je 25. veljače 1364. izdao dvije dalje povelje „pendentis et authentici novi sigilli nostri dupplicis munimine roboratas"

68

). Sve je to kao i dosad obavljao njegov dvorski kancelar i ostrogonski nadbiskup Nikola. Medjutim došao je u kraljevsku kancelariju zagorski vlastelin „Petrus filius Panyk de Gereben", pak je zamolio, da mu se potvrdi neko otvoreno pismo kraljevo, podijeljeno njemu još 6. travnja 1357., a „maiori sigillo nostro in Vzura casualiter deperdito consignatas", pa da mu se ta potvrdnica potkrijepi novim pečatom. Na to bi ono otvoreno pismo doslovce uneseno sa svojim starim datumom (dakako bez staroga pečata) u kraljevu potvrdnicu od 5. ožujka 1364., pa bi ta potvrdnica potkrijepljena „pendentis et autentici sigilli nostri dupplicis novi munimine"

60

). Taj postupak bio je vrlo tegotan, jer je svaki put trebalo čitavu stariju povelju prepisati u potvrdnicu od riječi do riječi. Osim toga prijetila je opasnost, da bi ukradeni stari pečat mogao doći u nepozvane ruke, koje bi ga zlorabile za izdavanje krivotvorina. Stoga bi odredjeno, da se sve kraljevske povelje snabdjevene starim pečatom, kojega su kalupi ukradeni u Usori, moraju donijeti u kraljevsku kancelariju, gdje će se ispitati, da li su autentične ili ne, pa ako jesu prave, onda se ne će više prepisati u nove potvrdnice, nego će se na staroj povelji dodati jedan zapis, kojim će se potvrditi autentičnost povelje i ona potkrijepiti novim visećim pečatom. 66

) Klaić, Povijest Bosne, str. 147., nota 2. 6Ï

) Smičiklas, Codex diplom. regni Croatiae, XIII., str. 334. 6

») Ibidem, str. 337. i 339. 69) Ibid., str. 342—343.