VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 28

28 najviše stalo, pa je tu svoju peticiju Trpimiru direktno formulirao (u ispravi kaže nadbiskup Trpimiru „volo"). Nadbiskupa Petra možemo poimati kao ono treće lice, koje stoji uz izdavača i primaoca isprave, ima udjela u pravnom poslu, koji se u ispravi dokumentuje, a koje možemo da nazovemo začetnikom. U diplomama, kad nemaju inskripcije, začetnikova se uloga može iz konteksta ili potpuno razabrati ili barem naslućivati. Njegova se volja, zahtjevi, priznanje, pripovijedanje i t. d. odrazuju u ispravi

1

). Po začetniku isprava i dobija svoje pravo značenje. Sve ono, što je preko Trpimirove isprave dobilo svoju pravnu moć, išlo je u korist nadbiskupa Petra i njegove crkve. Pomoć, koju je on pružio Trpimiru kad mu je posudio srebro, koji se lakat spominje u uvodnom dijelu (navratio), stvorila mu je mogućnost, da mu se ispuni više želja. Ako je nadbiskup Petar zaista začetnikom ove isprave onda je ona po svoj prilici i izdana na njegovu molbu ili zahtjev. On je po svoj prilici došao k Trpimiru sa Mislavovom ispravom, i kad mu ona nije davala sve ono, što mu je trebalo, zatražio je od kneza da je i potvrdi i proširi. Tako bismo mogli naslućivati, da je Mislavova isprava god. 852. još postojala i da je bila u rukama nadbiskupa Petra. Ali s Trpimirovom ispravom izgubila je svoje pravo značenje, za nju se nije više mnogo marilo, pa je i nestala, prije nego što je sastavljena tradiciona knjiga splitske crkve, koja je bila gotova prije prve polovice XIV. vijeka i u koju je ušla i Trpimirova diploma

2

). Osim obilježja, koja nam Trpimirovu ispravu u cjelini pokazuju kao diplomu, ima i drugih, koja odavaju njezin karakter kao potvrdne isprave i kao darovnice. Dok za ovaj drugi momenat imamo u njoj dobro poznati izraz donatio, dotle za prvi nemamo izraza confirmatio, corroboratio, roboratio a ni glagola confirmare ili renovare, koji se veoma često susreću u potvrdnim ispravama IX. stoljeća

3

). Glagolj firmare (firmamus) Trpimirove isprave ne znači u ovom smislu ništa, jer se on odnosi samo na doznaku desetina sa kneževa dobra. I izrazi per paginant privilegialem i Privilegium fieri nemaju za karakter isprave nikakva značenja. Ona nije nikakav privilegij u užem smislu riječi, kad nikako ne odredjuje odnošaj jedne duhovne institucije prema drugoj. Oni će radje biti plod netačne terminologije IX. stoljeća za oznaku vrsta isprava

4

). J

) Hellberger, Allgemeine Urkundenlehre für Deutschland und Italien. (Aloys Meister, Grundriss der Geschichtswissenschaft I./2a.), str. 6. 2

) Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae (izd. 1666.) str. 61—62. Rački, Stari prijepisi hrvatskih isprava do XII. vijeka prema maticama. Rad 26., str. 136. i si. — Šišić, Genealoški prilozi str. 4 i Priručnik str. 184—185. 8

) Ficker, o. c. I., str. 308. i dalje. *) Bresslau, o. c. L, str. 63.