VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 25

25 pravno stanje, za koje se, ako kasnije nastane potreba da ga se dokaže, treba vratiti na samu ispravu, ili odredjuje nešto, što je s ispravom gotovo, ostaje dalje na snazi pa nema razloga da se kasnije vraćaš na ispravu. U spornim slučajevima ne odlučuje isprava. Prva je osobina diploma, drugo mandata

1

). Ovom pravnom momentu odgovaraju u IX.

—XI. vijeku, dakle opet u doba isprava naše narodne dinastije, i neki formalni. U IX. i X. stoljeću diplome preotimlju maha nad mandatima a za XI., i ako je sačuvanih mandata mnogo manje od sačuvanih diploma, može se ipak uzeti, da su kraljevske kancelarije izdavale približno jednak broj mandata i diploma

2

). Sačuvanim diplomima IX.

—XI. stoljeća često fali inskripcija

8

). U mandatima se naprotiv ona redovito susreće poslije kraljeva imena i naslova, ili spojena s pozdravom ili bez njega. Javlja li se pak inskripcija i u kraljevskim diplomima, u velikom se broju slučajeva može ustanoviti, da je preuzeta iz onih starijih isprava, s kojima su ti diplomi u vezi. Formalna je osobina mandata ove dobi, da su opskrbljeni vrlo jednostavnim protokolom, da im često fale potpisi kralja i kancelara, pa verbalna i monogramatična invokacija, te da su u X. i XI. stoljeću obično nedatovani. Kako pravna sadržina diploma upliviše i na njegov kontekst, tako diplom može da mijenja svoj oblik prema tome, dokumentuje li se njime ili u njemu jedno pravno djelo ili više njih skupa, i jesu li ova dokumentovana pravna djela jedne te iste prirode ili nijesu. Pregled diploma olakšan je činjenicom, što se velik broj takovih isprava odnosi na posjed, u prvom redu na zemljišni posjed lica svjetovnog i duhovnog staleža, pa fizičkih i juridičkih osoba, kojima su isprave namijenjene. Ove su isprave u prvom redu darovnice, koje imadu i svoje posebne nazive, kao: donationes, Iraditiones, cessiones, concessiones, largitates, largitiones*). U slučajevima, kad je kralj htio da na nekoga prenese jedan dio svog imetka, izdavanje diplome imalo je da to pravno djelo dovrši i dokaže. Od tog se pravila rijetko kada odustajalo. Konrad II., (1024.—1039.) ustupajući od općenite navade, obdario je jedan samostan a da nije izdao isprave. Pravno je djelo izvršeno „sola traditione"

. Ima još ovakovih slučajeva, ali to su uvijek samo iznimke. Za ovakova obdarivanja bez isprava saznajemo redovito na taj način, što obdarena stranka, fizička ili juridička osoba, nastoji, a redovito i postizava, da joj jedan od darovateljevih nasljednika izda ispravu o već gotovoj ranijoj tradiciji. Darivanje bez isprave, pa kasnija njegova *) Ficker, Beiträge zur Urkundenlehre, sv. I., str. 6. a

) Bresslau, o. c. I., str. 49.—56. 3

) lb. str. 55. 0 diplomama engleskih kraljeva vidi Hall, Studies in English official historical documents str. 177. i dalje i Maitlands, Domesdayboock and beyond str. 261. i dalje. Bresslau, o. c. I., str. 55.