VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 23
23 operiranje s ispravama nekog kraja u neko stalno doba, nego operiranje s privatnim ispravama bez bližih ograničenja. Kad se operira s privatnim ispravama u cjelini ili u širim granicama vremena i prostora, onda se za nuždu treba obratiti diplomatičkom pojmu privatne isprave, koji će se ukazati samo pomagalom u nuždi. Ako pomoću temeljite rasprave dra Milana Sufflaya „Die dalmatinische Privaturkunde" gledamo na pravni momenat u ispravama naših zapadnih krajeva, doć ćemo do zaključka, da i na našemu području možemo isprave svrstati u više skupina sa sad jačim a sad slabijim stepenom javne i privatne vrijednosti. U diplomatičkom se smislu kao privatne isprave poimaju sve one, koje nijesu ni kraljevske ni papske, i ta je oznaka skovana samo za nuždu. Ona dakle isprave dvaju najviših auktoriteta, kraljeva i papa, meće u dvije skupine javnih isprava, a sve ostale u treću bez obzira na momenat javnosti. Kod ovih drugih ona ne kuša, da izgradi više skupina, naročito s razloga, što bi moglo da ih bude previše. Medju privatnim ispravama ima ih veoma mnogo, koje se odlikuju svojom vjerodostojnošću i pravnom snagom, te koje su izdane od javnih ustanova i koje se odnose na javno pravo. Zadržavajući naziv privatne isprave, dopustila je diplomatika dvije stvari, prvo, da dok ovaj pojam treba rabiti radi njegove prikladnosti u općenitoj diplomatici, može da se i ne rabi u naukama o ispravama jednog kraja ili jedne dobi ; a drugo, da se nauka o tako zvanim privatnim ispravama mora kretati u sasvijem drugom pravcu nego li nauka o kraljevskim i papskim. Hrvatske isprave, koje se po vanjskim diplomatičkim momentima razlikuju od ostalih isprava, možemo da u svojim specijalnim studijama dijelimo u javne i privatne prema pravnim kriterijama, ali da kod toga ne puštamo s vida promjenljivost, koja se krije za pojmom o javnosti prema vremenu. Medju javne možemo da ubrajamo isprave knezova, kraljeva, hercega i banova, a ostale medju privatne. Ove se podjele držao i pokojni Jireček u svojim predavanjima na bečkom sveučilištu : „Die südslavischen Urkunden und Inschriften* a nalazim je i kod Kostrenčića u njegovim štampanim predavanjima iz hrvatske pravne povijesti (2. izd. str. 185). Ova općenita razmatranja, pobrana iz najnovije diplomatičke literature , naročitog iz knjiga Heuberger, Allgemeine Urkundenlehre 1 ) i Rietsch, Handbuch der Urkundenwissenschaft 2 ), pokazuju okvir u kome će se kretati moje studije o hrvatskim, srpskim, bosanskim i dubrovačkim ispravama i o ispravama naših susjednih zemalja. One će se ograničiti na to, da ispune neke praznine i da naše dosadanje anali1 ) Vidi referat u ovom svesku. 2 ) Drugo izdanje 1904. Knjiga je napisana sa izričito pravnog stanovišta.
