VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 21
21 binama. Ali je već i srednji vijek znao za takove pisane sastavke, koji nijesu ni isprave, ni pisma, ni mandati. Ovi sastavci idu u četvrtu grupu, a diplomatika ih obično zove aktima. Akti mogu da služe direktno pravnim ciljevima, ali se po svojoj formalnoj strani ne mogu da stave na isti stepen, na koji i isprave. Ako akti mogu da u pravnom smislu u neku ruku vrijede kao isprave, ne mogu u diplomatičkom. Kao dopunak onome, što je malo prije spomenuto za isprave u širokom smislu riječi, može se spomenuti, da ovamo spadaju izvještaji, službena dopisivanja, svjedočanstva svjedoka, zapisnici i slično. Kako raste službena upravna organizacija, rastu i svi akti, a što je njih više i bolje sačuvano u arhivima, to može da ih arhivistika i bolje obradi na način, koji će poslužiti diplomatici. Ispitivanje samih isprava ide ruku u ruku s ispitivanjem kancelarija, ustanova, koje su odlučne za njihov postanak. Postignuti rezultati podijelili su sve isprave u tri velike skupine, u kraljevske i carske, papske i privatne. I ako je ova podjela vrlo zgodna, ipak mnogi diplomatički, pravni i arhivalni momenti upućuju, da se njoj koješta može prigovoriti. Kako u kraljevskim i papskim ispravama izdavalac jasno udara u oči, tako se za ove dvije velike skupine isprava može reći, da su izdavalačke skupine. Mnogo je teže doći do pravog pregleda u skupini privatnih isprava, kad medju njima imade isprava, koje stoje na raznim stepenima pravne i diplomatičke savršenosti, od najvišeg do najnižeg, kad tu imade toliko i takovih stadija, kao u nijednoj drugoj skupini. Dok se može govoriti o kraljevskoj i papskoj diplomatici, teško je konstruisati privatnu diplomatiku. Pitanje o privatnim ispravama, o podudaranju pojma o „privatnom" u diplomatičkom i pravnom smislu i danas je još uvijek sporno pitanje. Ima tragova, da se o tome razmišljalo već u veoma staro doba. Ti se tragovi nalaze u onoj zbirci formula, koja je poznata pod nazivom „Formulae Marculfi", svećenika dijeceze u Meauxu, koji je živio potkraj sedmog stoljeća 1 ). U njegovoj se zbirci nalazi razlika izmedju „cartae regales" i „cartae pagenses", koju je zadržao i Mabillon, pa on i njegovi nasljednici nastojali su, da ovu podjelu isprava u dvije velike skupine prošire na čitav srednji vijek. I novija diplomatika, sve do zadnjih godina, nije se dotaknula pitanja o pravnom značenju privatnih isprava i o bazi, na kojoj se taj pojam osniva. Ali je došlo vrijeme, kad se opazilo, da je oznaka privatnih isprava u onom opsegu, koji se tomu pojmu daje, samovoljno skovana i da ne odgovara pravom stanju stvari. Kraljevske su isprave svakako javne isprave, isto tako i papske. Ali je u Italiji i sudbena isprava javna isprava, a kasnije i one isprave, koje su izral ) K. de Roziére, Recueil général des formules usitôes dans 1' empire des Francs du V. au X siècle. Paris, 1859, 71.
