VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)

Strana - 204

204 god. 1914. buknuo svjetski rat bijaše doštampano osam araka treće knjige. Sad se nije dalje štampalo, nego se počekalo do god. 1920., da se izda treća knjiga i njome završi. I ako dakle u ovoj publikaciji fali mnogo toga, što je u nju imalo da udje, i ako ona ne daje sve ono, što je nauka mogla da dobije iz Traubeove ostavštine, ipak je tu neobično mnogo, ne samo gradiva nego i uputa za budući rad na polju paleografije i latinske književnosti srednjega vijeka. U prvoj' knjizi, poslije uvoda, Traubeove biografije i bibliografije, te popisa njegovih publikacija i njegove naučne ostavštine, dolazi glasovito predavanje: Geschichte und Grundlagen der Paläographie und Handschriftenkunde s dodatkom Die lateinischen Handschriften in alter Capitalis und Uncialis. Usporede li se povijesti paleografije u udžbenicima i priručnicima prije nego što bijaše naučnom svijetu poznato ovo Traubeovo predavanje i poslije toga, lako se može vidjeti, koliko je koristilo znanosti. Povijest paleografije je povijest jednog veoma ozbiljnog i temeljitog naučenog pokreta pa ima svoje veliko značenje i u kulturnoj povijesti uopće. U neku ruku nastavak ovog predavanja je Einleitung in die lateinische Philologie des Mittelalters, koja se javlja u drugoj knjizi. Ovdje je Traube, kao malo tko prije njega, vezao paleografiju s latinskom sredovječnom književnošću pa je na taj način protegao od povijesti i na filologiju. U tom se smislu može, kako je poznato i kako ističemo na drugom mjestu, ići i dalje. Koliko je Traube uvijek pazio na praktične'potrebe, pokazuje najbolje poglavlje Praktische Winke für die Lektüre lateinischer Texte des Mittelalters. Treći svezak, kako je spomenuto, sadržava manje sastavke, koji su porazdijeljeni u ove tri skupine: Zur alten Philologie, Zur mittelalterlichen Philologie, Zur Paläographie und Handschriftenkunde. U predgovoru je navedeno nekoliko primjera iz svjetske literature, koji pokazuju, kako je Traubeov rad dao povoda, da se nekim problemima, kao historijskoj paleografiji, raznim skupinama Nomina Sacra, kraticama i t. d. posveti mnogo više pažnje nego do sada. Izdavačima treba priznati, da su ovom vrlo lijepom publikacijom udovoljili mnogim potrebama paleografske nauke. Josip Nagy. Luigi Sctûaparelli, La scrittura latina nell' età romana. (Note paleografiche). Avviamento alio studio della scrittura latina nel medio evo con Appendice bibliografica (32 illustrazioni). („Auxilia ad res italicas medii aevi exquirendas in usum scholarum instructa et collecta". Nr. 1). Como 1921. Str. XI i 207. Svojim «Programma di paleografia latina e di diplomatica" dao je Cesare Paoli jedan vilo dobar udžbenik latinske paleografije i diplomatike ne samo Talijanima nego i svima onima, koji se zanimaju za paleografska i diplomatička pitanja, a u prvom redu slušačima na školama kod talijanskih arhiva. Schiaparelli, čedan i ozbiljan radnik na polju paleografije i diplomatike, hoće da svojom knjigom „La scrittura latina nell' età romana" ispuni neke praznine u Paolijevoj knjizi, koje se sada, kad je paleografski rad silno koraknuo napred, lakše opažaju nego prije. Ali je učinio i mnogo više od onoga, što sam ističe. Dao je najbolju i najpotpuniju monografiju o postanku i razvoju latinskoga pisma rimske dobi, napisanu na podlozi moderne literature i popraćenu mnogim samostalnim opažanjima. Sve ovo vrijedi za sva tri dijela knjige, za prvi, koji crta razvoj pisma, za drugi, koji opisuje i tumači oblike slova, i za treći, koji raspravlja o vrstama pisma. Na kraju je bogat popis internacijonalne paleografske literature i faksimila. U prvom je dijelu Schiaparelli vrlo lijepo ocrtao upliv predmeta za pisanje na razvoj pojedinih slova (str. 26), dao tačan zaključak o rimskom pismu (str. 34 i istaknuo značenje za paleografiju novijih iskopavanja u Egiptu (str. 37.). U drugom (str. 39—106) je dijelu opisan oblik pojedinih Lova od epigrafske kapitale do poslovne minuskule a karakteristični su oblici reproducirani i potanko protumačeni onako, kako ih sam pisac