VJESNIK 1. (ZAGREB, 1925.)
Strana - 98
o smrti njegove majke (umrla oko g. 1623.) duboko potresla. Nezaboravnoj majci sačuvat će uvijek zahvalnu uspomenu. Na putu u Indiju bio je skoro potpuna dva ljeta teško bolestan, no sada se počima već oporavljati, te se nada da će do konca tekuće godine moći svoja teološka studija dovršiti. Po zapovjedi svojih pretpostavljenih pripravlja se na misiju, i to ili u zemlju Etiopiju ili u državu Kogor. Najvjerojatnije će otići u potonju. Ova država Kogor leži izmedju Mogora (Mongolije) i Kathaja (Kine), te je ogromna, ništa manja od spomenutih dviju država. Ako će tamo ići, nada se, da će moći znatno obogatiti anale svoga reda. Iz Rattkajevog opisa razabire se, da on pod državom Kogor razumjeva Tibet. U toj ogromnoj i pustoj zemlji da živu polukršćani (Budhisti), koji se mole trojednomu bogu, vjeruju u inkarnaciju sina božjega i u bezgriješno začeće. Poznavaju neka sveta otajstva kao n. p. ispovjed. Njihovi svećenici, koji se zovu Lamba (lama) te upravljaju crkvama i bogomoljama, živu u siromaštvu i celibatu kao i katolički redovnici. Čitaju misu danomice dva sata prije izlaza sunca a onda još više puta kroz dan, uz pratnju glazbe „kao u našim kolegijatskim crkvama i katedralima". No medju ovim znakovima prave vjere nalazimo i mnogo lažnih. Vidi se, da je Rattkaj, kao mnogo pisaca i putnika i mnogo kasnije iza njega, krivo shvaćao i tumačio budhizam, koji zbilja ima nekih izvanjskih sličnosti sa obredima crkve rimske. Ovu da je veliku državu tek prije godinu dana teškom mukom te velikom pogibelju života otkrio jedan od otaca njegovoga reda. (Kako se iz povijesti geografije znade, bio je to godine 1624. otac reda isusovačkoga A. Andrade). Tu se pruža katoličkim misijama široko polje rada. U istom pismu govori Rattkay nadalje o svojem nasljednom pravu na jedan dio ostavštine njegove pokojne majke, kojemu su predmetu posvećena uopće sva pisma Rattkajeva, upravljena zagrebačkom kolegiju. Mi ćemo o toj stvari još govoriti. Osim toga spominje Rattkay u svom pismu još, da je prošle godine 1624. na dan sv. apostola Mateja t. j. 21. septembra u kolegijatskoj crkvi u Goi po naslovnom patrijarki etijopskomu posvećen za misnika, a prvu misu da je čitao nad moćima Franje Xaverskoga. Tom se prilikom pomolio za zagrebačku braću. Nadalje spominje u svom pismu nevolje kršćana u Aziji, te pripovjeda o mučeništvu Isusovaca godine 1622. u Japanu. Tom prilikom da je spaljeno dvanaest Isusovaca te isto toliko članova drugih redova skupa sa oko 300 vjernika. Opširno izvješće o ovim mučeništvima primit će red od svoga Asistenta u Indiji. Konačno javlja da je dozvolom svojih pretpostavljenih iz stalnih razloga napustio svoje obiteljsko ime baruna Rattkay, te da se sada zove samo „Nicolaus Georgii soc. lesu". I zbilja se od sada u svim aktima isusovačkog reda spominje samo pod imenom Nicolaus Georgii ili Nikolaus Jorge (portugizki). On se u svojim kasnijim listovima potpisuje uvijek Nicolaus Georgii olim Rattkay. Ovo njegovo pismo trebalo je iz Goe u Zagreb ravno godinu i.pol.
