ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)

Strana - 451

Prof. dr. Eric Ketelaar pozabavio se hrvatskim arhivskim zakonodavstvom i politikom otvorenog pristupa dokumentaciji te zaštiti privatnosti. Pritom je raščlanio to složeno pitanje na tri problema: status arhivskoga gradiva, centralizaciju arhivskoga gradiva u središnjem državnom arhivu i pitanje njegove dostupnosti. Analizirajući Zakon o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. godine, Ketelaar kritizira definiciju registraturnog gradiva u članku 3. hrvatskog zakona kao nepreciznu, jer joj nedostaje dio koji kaže »neovisno o obliku i tvarnom nosaču« u i na kojem su zapisi i dokumenti. Smatra da hrvatska arhivistička teorija nije najbolje učinila time što je to gradivo nazvala »registraturno« jer se ne samo elektronički zapisi u suvremenom uredskom okruženju nego i mnogi papirnati dokumenti ne čuvaju najednom mjestu, u registraturi (pismohrani). Problem tu leži u Ketelaarovom nepotpunom poznavanju hrvatske arhivističke teorije koja pojam »registratura« rabi u užem smislu kao »pismohrana« u kojoj se vrši odlaganje spisa, a na kraju upravnog ili pravnog postupka i arhiviranje, te u širem smislu kao organska cjelina pisarnice, koja vodi spisovodstvo, svih ureda unutar jedne pravne osobe koji zaprimaju i odašilju spise (a da se ne govori o tome daje spis pismeni sastavak kojim se pokreće, dopunjuje, mijenja, prekida ili završava neki pravni postupak) te pismohrane koja u konačnici arhivira svu dokumentaciju, uključujući i uredske knjige. Na opravdani prigovor Ketelaara glede zakona odnosi se članak 10. koji slabo razabire mogućnost privatizacije neke javno-pravne osobe što onda ukazuje na mogućnost da privatno-pravna osoba kao sljednik te javno-pravne osobe može, i po cijenu sukoba s državnim arhivom i putem sudske tužbe tražiti status imatelja arhivskog i registraturnog gradiva bivše javno-pravne osobe, a zakon ne predviđa mogućnost da u takvom slučaju arbitrira ministar kulture. Doduše, sam Ketelaar napominje da su veoma rijetka arhivska zakonodavstva u svijetu koja obuhvaćaju cjelokupno privatno arhivsko gradivo. Drugi, ne manje važan problem i izazov za hrvatsku arhivističku teoriju i praksu je zamagljivanje odnosa između stvaratelja i njegovog gradiva u digitalnom okruženju koje su stvorile nove informacijske tehnologije, u stvaranju interaktivnih i dokumenata povezanih hipervezama. Takvi dokumenti podložniji su stalnom ponovnom kreiranju i mijenjanju, te se izvrsno uklapaju u model kontinuuma (records continuum) gdje npr. vrednovanje spisa, ili pak čitavog dosjea može biti obavljano (ne konačno obavljeno) već tijekom nastanka. Kanadski su arhivisti dali doprinos svojom teorijom funkcionalnog vrednovanja, a australski svojim specifičnim načelom provenijencije koje gotovo da više i ne prepoznaje fond, već seriju podvrgnutu konceptu višestruke provenijencije. I tu bi se mogao primjetiti najveći Ketelaarov prigovor hrvatskom zakonodavstvu. Njegovo upozoravanje na neusklađenost Zakona o arhivskom gradivu i arhivima i Uredbe o uredskom poslovanju je posljedica nepostojanja nove, osuvremenjene Uredbe. Ketelaar u drugom dijelu izlaganja apelira da se Hrvatskom državnom arhivu omogući odlučujuća uloga u zajednici državnih arhiva i ostalih arhivskih ustanova u RH, prema načelima Međunarodnog arhivskog vijeća (MAV). No, možda je preuzetno očekivati od zemlje u kojoj se kasnije razvila nacionalna arhivska mreža nego, recimo, u Nizozemskoj, da implementira sva načela MAV dosljedno i precizno.