ARHIVSKI VJESNIK 51. (ZAGREB, 2008)
Strana - 385
Notarijata i Kancelarije i da izradi druge potrebne knjige za upotrebu u Dvoru, s uobičajenim pravima i obvezama. 72 Navedene obveze i isplate bile su načelno iste poput onih koje su sklapane s ocem i sinom knjižarima iz plemićke obitelji Kaboga krajem 15. i početkom 16. stoljeća. Međutim, kako se opseg radova bitno povećao, tako je bila i veća potreba za materijalom. Vrela sačuvana iz druge polovice 16. stoljeća govore o redovitim isplatama, ponekad čak i svaka dva mjeseca. To predstavlja jasnu razliku u odnosu na praksu sa samog početka 16. stoljeća, kad su stroge mjere štednje nalagale točnu količinu svakom uredu, čak i svakom pojedinom pisaru, kancelaru i tajniku, koliko smije potrošiti. Istovremeno se bilježe i povećane aktivnosti trgovaca papirom i pergamentom. Malo vijeće 14. veljače 1567. godine plaća Allegrettiju 180 perpera i šest groša za sedam knjiga dostavljenih državnom blagajniku. Sadržaj se precizira: pet knjiga od po 250 listova te dvije knjige od po 200 listova, što ukupno čini 1.650 listova pergamenta, a uz to još ijedna knjiga od 250 listova predana državnim kancelarima. Plaća se po cijeni od devet i pol perpera za 100 listova. 73 Usporedba s računima plaćanima knjižaru Curciu Troianu pokazuju da je svećenik Allegretti nudio bolju kvalitetu robe. Njegov položaj dodatno je učvršćen odlukom Malog vijeća od 20. veljače iste 1567., kad je Allegrettiju dopušteno da samo on smije dobavljati sve knjige, kako od pergamenta, tako i od papira, za potrebe državnih notara, kancelara i drugih službenika, uz uobičajenu isplatu. 74 Ova je odluka bila sadržajno u skladu s deset godina starijim zahtjevom Curcia Troiana da Senat samo njemu povjeri uvezivanje notarskih i kancelarskih knjiga. 75 Senat jc to prihvatio tijesnom većinom 23. studenog 1557., zajedno s njegovom molbom da istodobno i dalje drži knjižaru »na ukras grada i korist vlasteoske djece.« Curciova molba važna je i zato jer se on predstavlja kao profesionalni knjižar, čije se umijeće sastoji u uvezivanju knjiga i izradi drugih stvari vezanih uz knjižarsko zanimanje, pa zato obećava uvezivati sve knjige za svakodnevnu potrebu Notarijata i Kancelarije te ih redovito opskrbljivati pergamentom. Upozorava da bi samostalno preuzeo dužnosti koje tada zasebno vrše svećenik Nikola (Allegretti) i magistar Jakov topnik, 76 a želi ista prava i povlastice koji su nekoć bili dodijeljeni Sebastijanu Boisu. Spreman je raditi i na probni rok. Sredinom ožujka 1569. Nikoli Allegrettiju plaćaju šest dukata i 18 groša za 3.225 listova papira, koje je dopremio u siječnju iste godine, po cijeni od osam groša za 100 listova. 77 Čini se daje to bila i posljednja narudžba. Svega dva tjedna kasnije spominje se Nikolina smrt i njegovo jc mjesto kao knjižar preuzeo Silvestar Barletto. Allegrettijcva oporuka, napisana 16. ožujka 1569. i službeno otvorena dvanaest dana kasnije, poput ranije oporuke njegova kolege Pavla Vukašinovića ne navodi 72 Cons. Min. sv. 43, f. 259r. 73 Cons. Min. sv. 48, f. 138v. 74 Cons. Min. sv. 48, f. 140r. Usporediti također Krekić, B. Miscellanea from the cultural life of Renaissance Dubrovnik, str. 146. 75 Cons. Rog. sv. 54, f. 73r. 7fi Jedini preostali pronađeni navod o »knjižaru Jakovu topniku« potječe od 7. studenog 1548. {Detta sv. 1, f. I74r), kad su Jacobo libraro e tre compagni bombardiert dobili četiri perpera za svoj angažman u Stonu, što je očito u vezi s vojnim, a ne knjižarskim obvezama. 77 Cons. Min. sv. 49, f. 72r.
