ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)

Strana - 68

jem istraživanju, svom omiljenom poslu, ali sam isto tako smatrao daje od veće važnosti ulagati u rad koji će kasnije mnogim drugim stručnjacima olakšati istraživanja u bolje organiziranim argentinskim i latinskoameričkim arhivima, u kojima će raditi pravi stručnjaci. Moj profesionalni angažman tijekom 31 godine predavanja na fakultetu, 25 godina u vođenju Arhivističke škole i 12 godina u organizaciji CIDA imao je svoje uspone i padove, kao i sve na ovome svijetu. Bilo je sjajnih uspjeha, veselja i zadovoljstva, podrške sa svih strana. Tu je plejada bivših studenata, od kojih su neki kao profesori postali dobri suradnici, prijatelji koji su dio arhivističke obitelji. Umnožila su se putovanja na kojima sam držao tečajeve i predavanja, savjetovanja, aktivno sudjelovao na brojnim skupovima, objavljivani su mi radovi. Svoje sam učenike gledao pomalo očima oca, bilo mi je teško kad sam ih morao koriti ili srušiti na ispitu. Tim su se malim nevoljama pridružile i one veće, kao što su nerazumijevanje, nedostatak podrške i slično. Tijekom 31 godine 20 puta su mijenjani dekani na mom fakultetu, osobe raznoraznih ideologija. Jednom sam skoro ostao bez radnog mjesta pa sam se za preživljavanje prijavio za stručnog kaligrafa na sudovima. Jednom je CIDA skoro bila ukinuta u Córdobi; na konačno sklapanje ugovora između argentinske vlade i Organizacije američkih država čekalo se 4 godine, 7 mjeseci i 2 dana. Pravi rekord. CIDA je preživjela zahvaljujući odlučnoj podršci direktora i stručnjaka iz Odjela za kulturu Organizacije američkih država, a podršci se zadnjih godina priključilo i sveučilišno vodstvo. Ostao sam vjeran odluci da radim za Argentinu i Latinsku Ameriku držeći se po strani bilo kakvih političkih i ideoloških promjena. Zalagao sam se na znanstvenom području, tihom ali fundamentalnom za povijesna istraživanja i administrativnu organizaciju, za obrazovanje i informiranje. Trebalo je vlastitim riječima i djelom učenike i stručnjake voditi putem ustrajnosti u sustavnom radu, unatoč svim preprekama. Pokazati im da se ponekad penjemo do pobjede stepenicama poraza. Treba nadvladati prepreke, i one unutarnje, naše mane koje se ne daju, i one vanjske koje nas plaše. Treba ići naprijed s umjerenim optimizmom koji u svakome čovjeku traži samo ono što je dobro u njemu. I tako je prošlo sveukupno pet dekada moje borbe za očuvanje uvjerenja i vokacije, borbe koja po svom nepredvidljivom ishodu pomalo podsjeća na fabulu nekog romana. Moram se posebno zahvaliti moralnoj podršci moje vjerne supruge, koja mi je bila snažan oslonac u najtežim trenucima, i koja je često trpila, zajedno s mojom djecom, manjak pažnje supruga i oca koji je bio posvećen iscrpljujućem profesionalnom angažmanu. Višestrukom angažmanu zbog kojeg nisam bio dovoljno posvećen ni mnogim prijateljima, kolegama, bivšim studentima čija pisma su se gomilala, a ja nisam uspjevao naći malo vremena da im odgovorim. Molim ih, venia que sena benignos u svojim opravdanim kritikama.