ARHIVSKI VJESNIK 50. (ZAGREB, 2007)

Strana - 30

Arhivsko gradivo u nearhivskim ustanovama U ovom kao i u prethodnom Pregledu prikazano je arhivsko gradivo koje se čuva u brojnim ustanovama izvan sustava državnih arhiva, kao što su: HAZU, NSK, sveučilišne, znanstvene i dijelom gradske knjižnice, zavodi i instituti, muzeji i crkvene ustanove. Arhivski fondovi u izvanarhivskim ustanovama, premda je često riječ o fragmentima odnosnih arhivskih cjelina, oblikovani su analogno fondovima u državnim arhivima, te su raspoređeni po jedinstvenom Razredbenom sustavu u svim ustanovama od HAZU do vjerskih ustanova. Najznačajniji su u ovoj skupini fondovi crkvenih ustanova koji predstavljaju cjelovite arhivske fondove, odnosno serije koje su dijelom također iskazane kao zasebne cjeline. Uz to vrlo su značajne zbirke arhivskoga gradiva i rukopisne ostavštine koje se čuvaju u HAZU, NSK te u pojedinim drugim zbirkama. Veći dio ostalih opisnih jedinica predstavljaju fragmenti, uglavnom nadopune fondova iskazanih u okviru arhivskih ustanova. Svojom brojnošću najveći je prikaz osobnih, obiteljskih te fondova vlastelinstva kojih je kod imatelja izvan sustava arhivskih ustanova zabilježeno oko 1.400. Uz spomenute prikazani su i fondovi značajnih kulturnih ustanova i organizacija, brojnih društava, udruga i udruženja, te manje količine arhivskoga gradiva ustanova javne uprave, vojnih jedinica i organizacija, školstva, socijalnih i zdravstvenih ustanova te pojedinih gospodarskih ustanova. Prikazano gradivo postoji uglavnom do 1945. godine, odnosno manjim dijelom i do 1960-ih. U izvanarhivskim ustanovama ukupno su prikazane 3.392 opisne jedinice, stoje za 1.155 jedinica više nego prije dvadesetak godina. Ovaj porast broja opisnih jedinica je još veći ako se uzme u obzir daje znatan broj fondova i zbirki koji su u prethodnom Pregledu iskazani u okviru bivših »arhivskih zbirki« izvan sustava arhiva, danas iskazan u okviru arhivskih ustanova. Osnovni problem u pristupu ovom gradivu je činjenica da ustanove koje ga čuvaju u pravilu, njegovom opisu i evidentiranju ne prilaze u skladu s normama arhivske struke primjerenim za arhivsko gradivo. Naime, u nearhivskim ustanovama često se način pristupa predmetima (muzeji) ili knjigama (bibliotekari) primjenjuje i na arhivsko gradivo tako da je u obradi i prikazu podataka bilo potrebno metodu »inventariziranja« ili »katalogiziranja« prevesti u normu opisa arhivskoga gradiva. Ta činjenica navodi na veliku potrebu tješnje suradnje arhiva s izvanarhivskim ustanovama koje čuvaju arhivsko gradivo. Ako se promatra ukupno u arhivima i izvanarhivskim ustanovama prikazano arhivsko gradivo skupine K. Vlastelinstva, veleposjedi, osobni i obiteljski fondovi dobiva se impozantna brojka od nešto više od 2.200 pretežito osobnih, te manjim dijelom obiteljskih i fondova vlastelinstava i veleposjeda. Ovo gradivo, nastalo djelovanjem brojnih umjetnika i znanstvenika, političara, stručnjaka i drugih s raznih područja, bogati su i nezamjenjivi izvor za proučavanje našeg kulturološ-