ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 32

gij kralja Bele od 26. kolovoza 1244. kojom su potvrđene sloboštine dane Ninu od kralja Andrije.

80 Nakon ovog, za ninsku povijest vrlo važnog dokumenta (inače, izvornik se nalazi u Veneciji) slijedi onaj od 16. kolovoza 1266. u potvrdnici kralja Stjepana od 25. lipnja 1272., a banska je povlastica ninskom biskupu.

81 Uz pojedine isprave, nekom kasnijom rukom dodana je bilješka LR, odnosno Liber Rubeus i navod stranica. Tu se radi o uspoređivanju ovog diplomatarija s diplomatarijem ninske biskupije koji je sastavio biskup Franjo de Grassis, a obradio J. Kolanović.

82 Za ovaj, Ruiću pripisani, ninski diplomatarij na temelju dosadašnje, ne još dostatne analize, nije moguće potvrditi da ga je sastavio baš on. Moguće je da je on napravljen pod njegovim vodstvom, a za interes novih ninskih plemića i u trenutku ulaska austrijske vlasti u Nin. Naime, zadarski notari Dominik Castelli i Petar Pavao Coltelli bili su novoprimljeni ninski plemići,

83 pa možda začetak stvaranja ovog diplomatarija treba potražiti u tom društvenom sloju, kao i u njihovoj potrebi da sačuvaju stečena plemićka prava, jer kada ninski sudac-upravitelj Franjo Zanki podnosi izvješće o uređenju ninske komune 1802. godine u njemu ističe plemićke konstitucije, prava i privilegije, i uz to prilaže popis 46 plemićkih obitelji iz Nina među kojima su Ruić, Castelli, Coltelli i drugi.

84 U tom je slučaju razumljivo zašto je ovaj, ninski diplomatarij sasvim drukčije koncipiran nego paški koji zadovoljava pravila diplomatike i egdotike kao posebne pomoćne povijesne discipline koja se bavi priređivanjem i izdavanjem diplomatičke građe. Unatoč tome, rukopis je ipak dragocjen za proučavanje povijesti Nina i njegove okolice, a u njemu ima dokumenata koji još nisu integralno objavljeni. M. Novak-Sambrailo koristila gaje za studiju o Ninu pod mletačkom vlašću.

85 Na temelju iznesenog, možemo zaključiti da je bavljenje diplomatičkom građom bilo Ruiću vrlo važan segment kako znanstvenog, tako i drugoga javnog djelovanja. U svakom slučaju, Pag, a možda i Nin, trebaju mu biti zahvalni zbog toga. Ne bismo se mogli složiti sa Smičiklasom da Ruić s dokumentima postupa kao Farlati. Držimo da je Ruić u tzv. egdotičkom smislu otišao korak dalje od Farlatija (misleći pritom na Paški diplomatarij), te da ga treba uvažiti kao jednu, početnu kariku koja može stajati u lancu prikupljača građe koji se javljaju tijekom 80 Privileggi, 5r-9r; CD IV, str. 240-241. 81 Privileggi, 9v-llv; CD V, str. 390-391, 637-638. 82 Kolanović, J. Zbornik ninskih isprava od XIII do XVII stoljeća. Povijest grada Nina (urednici Novak, G. i Maštrović, V.). Zadar : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1969. (dalje: Povijest grada Nina), str. 485-528. 83 Dominik Castelli primljen je u ninsko plemstvo 26. VIII. 1775., a Petar Pavao Coltelli 28. X. 1793. Vidi: Granić, M. Pečati zadarskih bilježnika 18. stoljeća, str. 172-173. 84 Maštrović, V. Nin od pada Mletačke Republike 1797. do 1941. god. Povijest grada Nina, str. 196197. 85 Novak Sambrailö, M. Političko-upravni položaj Nina u doba Mletačke Republike. Povijest grada Nina, str. 157-189.