ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 222
hivska struka sve više potiče prikupljanje fondova pojedinih sindikata. Raspoloženje se mijenja i na samom Sveučilištu. Brown, koji je u potpunosti bio posvećen prikupljanju upravo tih zapisa, odlazi 1956., a nestala je i jezgra koja je intelektualno i aktivno podržavala pokret. Smrt monsinjora Higginsa, aktivnog nastavljača Ryanove tradicije, 2002. označila je kako kraj tradicije katoličke socijalne reforme, tako i kraj jedne akvizicijske tradicije. Članak Johna A. Churcha Sjećanje i počast Williamu J. Barrowu podsjeća na pionira s područja materijalne zaštite gradiva, neumornog djelatnika na razvoju otpornog i trajnog papira te zagovornika primjene istraživačke metode na tom području. Autor je sam radio uz Barrowa u njegovoj restauratorskoj radionici i istraživačkom laboratoriju tijekom 1950-ih. Barrow je karijeru započeo iz osobna interesa zaštite vrijedne obiteljske knjižnice i dokumentacije, i to kao samouk. Nakon kratkog naukovanja kod tadašnjih stručnjaka te detaljnog proučavanja brojne literature, u vlastitom je laboratoriju, poslije mnogih istraživanja i pokusa, razvio metodu deacidifikacije papira - laminaciju s celuloidnim acetatnim filmom. Osim usko stručnog rada, njegova sposobnost komuniciranja te senzibiliziranja javnosti brojnim objavljenim člancima i predavanjima, uz vrlo široku primjenu njegove metode, uspjela je privući i brojne sponzore, tako daje stalno usavršavao istraživanja. Nikada nije stekao diplomu, no struka mu je odala počast dodjelom počasnog doktorata na matičnom sveučilištu Randolph-Macon College. Iako je mjesto Borrowa u znanstvenim, stručnim ali i širim zainteresiranim krugovima neupitno, autor je osjetio potrebu iznijeti i neke njegove individualne karakteristike, poznavajući ga kao osebujnu osobu koja je svjedočila kako stvarna posvećenost i vlastiti rad ponekad mogu nadoknaditi nedostatak formalnog obrazovanja. Osim toga, Church je želio ispraviti sliku o nekim aspektima Barrowova rada koji su do sada neprecizno tumačeni, odnosno od nekih autora osporavani. Naime, Barrow nikad nije tvrdio da je sam i neovisno došao do određenih saznanja, ali je, smatra Church, neosporna činjenica daje on neke i do tada poznate čimbenike rastumačio i strukturirao na takav način da su dali vrlo dobre i nove rezultate. Konačno, posljedica njegova rada te njegov najveći doprinos otpočinjanje je proizvodnje nekiselog papira kako za tiskanje knjiga, tako i za arhivske zapise, odnosno za sve moguće primjene gdje je izdržljivost i trajnost papira važna. Na kraju ovog broja, nalaze se prikazi jedanaest knjiga, kratko izvješće redovnog savjetovanja iz 2004. u Bostonu, te uobičajene napomene o uređivačkoj politici. Silvija Babić
