ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 205

Ijem zaklade Gladys Kriebel Delmas Fundation, a nastavljeno u suradnji sa Školom informacijskih i knjižničnih znanosti pri Sveučilištu Sjeverne Karoline (School of Information and Library Science / University of North Carolina) i Institutom naprednih humanističkih tehnologija i informacijskih znanosti pri Sveučilištu u Glasgowu (Humanities Advanced Technology and Information Institute / University of Glasgow). Anketirani su profesori povijesti sa 68 najviše rangiranih znanstveno-obrazovnih ustanova. Istraživanje je u toj fazi, a autorica je najavila i nastavak provođenjem dubinskih intervjua, pokazalo da povjesničari koriste čitav niz primarnih izvora, no isto tako i Čitav niz metoda za pristup tim izvorima, počevši od metode pokušaja i pogrešaka pri praćenju mrežnih navoda u bilješkama stručnih članaka. Iako se pretpostavljalo da se tom metodom možda više služe mlađi istraživači, pokazalo se da gotovo svi ispitanici koriste izvore s WWW-a u nekom obliku. Pritom je posjet mrežnoj stranici najvažnijih i najvećih arhiva, odnosno pojedinih ustanova-imatelja češća nego li korištenje pretraživača. Međutim, najmanje dvije trećine ispitanika koristi internet u pronalaženju podataka za svoje projekte. Suprotno tome, ispitanici u daleko većem postotku koriste obavijesna pomagala u tradicionalnom, tiskanom obliku. Stoga bi poruka arhivima i drugim imateljima gradiva možda mogla glasiti: usavršiti opis i olakšati dostupnost putem konvencionalnih obavijesnih pomagala, te izgraditi mrežne stranice koje daju brojne korisne podatke o samoj ustanovi, njenim fondovima i zbirkama, arhivskim načelima te načinima i uvjetima korištenja gradiva. Zanimljivo je da jedan dio znanstvenika nije ni znao za postojanje online obavijesnih pomagala, no ostaje nejasno jesu li koristili baš stranice onih ustanova koje ih nemaju ili je stranica nepregledna, a njeni sadržaji nedovoljno uočljivi. Nadalje, mrežne bi stranice svakako morale podržavati veze na druge adrese koje daju informacije što korespondiraju s potrebama informacijske zajednice. U trenutku kada mrežne stranice arhivskih ustanova osiguraju sve navedene sadržaje, uključujući i pregledan i nedvosmislen pristup online obavijesnim pomagalima, tada će ih i korisnici moći jednostavnije koristiti. Istraživanje je otkrilo i neke druge, pomalo iznenađujuće pojedinačne podatke. Primjerice, najčešće su korišten izvor informacija tiskovine (dnevne novine, časopisi i si.), neobjavljena korespondencija, publicirane objave (pamfleti) te rukopisni zapisi. Ispitanici su se, međutim, izjasnili da bi po važnosti izvore trebalo poredati na sljedeći način: tiskovine, neobjavljena korespondencija, neobjavljeni dnevnici, vladina (upravna) dokumentacija, ponajprije razni pregledi i izvješća. Glede korištenja alata koje podržavaju informatičke tehnologije, rezultati su još zanimljiviji. Iako 80 posto ispitanika koristi online katalog javno dostupnih zapisa vlastitih ustanova (OPAC - Online Public Acces Catalogue), tek njih 67 posto koristi iste takve kataloge drugih ustanova koji bi im mogli biti zanimljivi. No, i ovdje valja uzeti u obzir uzorak ispitanika. Većina njih djeluje u eminentnim ustanovama koje Čuvaju izuzetno značajne zbirke arhivskoga gra-