ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 173
Vremeplov — program restauriranih hrvatskih filmova iz fundusa Hrvatske kinoteke u sklopu 53. festivala igranog filma u Puli Pula, 15.-22. srpnja 2006. Drugu godinu za redom organiziran je na pulskom filmskom festivalu program Vremeplov, u kojem su predstavljeni hrvatski dugometražni igrani filmovi iz fundusa Hrvatske kinoteke koje je restaurirala marljiva ekipa s filmskim tehnologom Ernestom Greglom na čelu. Očito, želja da ovaj program postane stalni dio festivala polako se ostvaruje. Osim dugometražnih igranih, restauriran je i velik broj dokumentarnih i animiranih filmova, ali oni se zbog svojeg opsežnog broja nisu mogli prikazati u sklopu Vremeplova. Prikazani su restaurirani filmovi Ne okreći se, sine (1956) Branka Bauera, Kaja, ubit ću te (1967) Vatroslava Mimice, Tri sata za ljubav (1968) Fadila Hadžića, Timon (1973) Tomislava Radića te Kiklop (1982) Antuna Vrdoljaka. Prikazani su i filmovi Ljubavna pisma s predumišljajem (1985) Zvonimira Berkovića te Čovjek koji je volio sprovode (1989) Zorana Tadića, čija potpuna restauracija nije napravljena. Naime, radi se o relativno novijim filmovima, za koje nije bilo nužno napraviti zamjenske izvorne materijale, pa je samo izvršena operacija čišćenja i popravljanja postojećih izvornih materijala. Spomenuta dva filma prikazana su povodom ovogodišnje dodjele nagrade Vladimir Nazor za životno djelo Zoranu Tadiću te Vjesnikove nagrade Krešo Golik Zvonimiru Berkoviću. Međutim, za film Kiklop, čija je proizvodnja također novijeg datuma, bilo je nužno napraviti potpunu restauraciju. Potreba za restauracijom tako mladih filmova rezultat je nepovoljnih kinematografskih uvjeta - loših nekadašnjih uvjeta skladištenja te, još važnije, odluke producenata da za većinu hrvatskih filmova ne rade zamjenske izvorne materijale, već kopije za distribuciju izrađuju iz izvornog negativa. Posljedica je pretjeranog korištenja izvornog negativa njegovo znatno oštećenje. Početni posao restauratora na svim filmovima bio je, što je moguće više, uljepšati izvorni negativ (očistiti površinu emulzije od gljivica, plijesni i nečistoća, popraviti montažne spojnice kadrova te oštećene perforacije vrpce itd.). Zatim je njihov zadatak bio vratiti filmu njegovu prvotnu boju, koju je izgubio zbog loših uvjeta skladištenja i starenja vrpce. Taj zadatak obavlja se uz pomoć računala. Skeniranjem se filmska slika s vrpce unosi u računalo, gdje restaurator putem očitanja svjetla i boje svakom kadru filma vraća njegov prvotni izgled. Restaurator poznaje prvotni izgled filma na temelju tehničkih informacija koje su zapisane na kutiji svake filmske role nakon proizvodnje filma. Na sreću, on ne treba restaurirati sličicu po sličicu filma, kojih ima 24 u jednoj sekundi. Dovoljno je svjetlosno i koloristički korigirati jednu sličicu kadra i te korekcije automatski unijeti u sve ostale, jer one posjeduju približno ili potpuno iste parametre slike. Osim slikovnog negativa, restauriraju se i tonski negativi, koji su također znatno oštećeni.
