ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 56
zom na terenu dobivenih podataka. Njegovo se djelovanje na stručnom polju može ugrubo svrstati u četiri tematska kruga: proučavanje zajedničkih elemenata predaj ne tradicijske kulture slavenskih naroda, odnosno onoga što se do danas sačuvalo kao praslavenska baština, struktura i tipova obiteljskih zadruga, etnomuzikoloških značajki naroda jugoistočne Europe te slavenske i južnoslavenske jezične baštine. 2 Kulturne/historijski pristup istraživanju, od kojega nije nikada odstupio, isključivo je podrazumijevao proučavanje seljaštva i seljačke kulture, koju je držao izvornom i jedinom pravom - »narodnom«. Iz toga se razloga, uz neprijeporno priznavanje za velikana etnološke znanosti u nas i u Europi, u domaćim etnološkim krugovima zapodjenula rasprava oko ispravnosti spomenutoga pristupa koji je, prema nekima, u potpunosti zapostavljao »gospodsku«, odnosno urbanu kulturu, baveći se jedino proučavanjem pojedinih nepromjenjivih (»kardinalnih«) elemenata seljačke kulture, tražeći njihovo podrijetlo u što davnijoj prošlosti i slijedeći tragove njihova širenja u prostoru. Kritika mu ponajviše zamjera da je ogromnim autoritetom nametnutom isključivošću kulturnohistorijskoga pristupa u odgoju novih naraštaja etnologa doveo da izvan interesa etnologije ostanu etničnost, vjerska problematika, mijene običaja i kontekst njihove upotrebe, odnos moći, tj. politike spram njih, kompleksi gradskih običaja (da samo spomenemo najvažnije). Zbog takvoga, jednoobraznog, pristupa i podozrivosti spram drugih i drugačijih teorija i metoda, smatraju kritičari, domaća je etnologija skrenula u znanstvenu stranputicu te postala zastarjelom i gotovo nesposobnom za napredak. Posljedica spomenutoga stajališta vodećih hrvatskih etnologa, prema kojemu je drugačiji pristup istoj problematici proglašavan ne samo lošijim od vlastitoga, nego i neznanstvenim, bilo je udaljavanje etnologije od glavnih tokova modernih društvenih i humanističkih znanosti, životarenje na posljednjem mjestu kada je bilo riječi o novčanim i materijalnim dotacijama, što je utjecaj njezinih stručnjaka na vrhove društvene i političke scene učinilo zanemarivim. 3 Unatoč svemu nepobitna je činjenica s kojom se slažu i pobornici i kritičari Gavazzijeva pristupa da je riječ o osobi koja je (uz svojega učenika i suradnika Branimira Bratanića) 4 obilježila razvoj hrvatske etnologije od 1930-ih pa sve do smrti 1992. Neumornim i predanim radom, gotovo neiscrpnom energijom te iznimno širokom naobrazbom i ugledom koji je stekao u domaćim i svjetskim etnološkim krugovima, o čem će uvelike svjedočiti opseg i struktura njegove korespondencije, bez ikakve se zadrške može reći da je riječ o svjetski priznatom 2 Put znanstvenog razvoja - misli, metode iskustva (prijevod teksta objavljenoga u Problemy metodologiczne etnografii, Wroclaw, 1989., str. 151-156), Studia ethnologica Croatica, sv. 7/8, Zagreb, 1995./1996., 23-26. 3 Usp. Čapo-Žmegač, Jasna: Etnologija i/ili (socio)kulturna antropologija, Studia ethnologica Croatica, sv. 5, Zagreb, 1993., str. 11-25; Rihtman-Auguštin, Dunja: Etnologija i etnomit, Zagreb, 2000., str. 67 i dalje. 4 Branimir Bratanić (I910.-1986.), etnolog, od 1936. asistent, a od 1960. profesor na odsjeku za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
